facebook,
whatsapp
Još uvijek me sve boli otkad me onaj Ličanin, tetak iz referade i moj susjed, izbacio na kraju "radnog vremena" referade. Dođe mi da ga sad malo preodgojim onom udarnom bušilicom koju i dalje nemilice koristi. Ali tko će mi onda nalupati žigove na formulare o prijavi diplomskog rada.
Još uvijek vidam rane od udarca u tlo, foto: wikimedia.org
Da, dobro ste vidjeli, došlo je vrijeme da od apsolventa postanem diplomac. No, meni to jako teško pada. O čemu da pišem? Kod kojeg profesora? Hoće li mi tema biti prihvaćena? Sto pitanja, sto muka, a način da saznam odgovor je jedan.
Uzeo sam dvadesetak istovjetnih formulara i na svakome napisao ime drugog profesora i različitu temu, naravno u području koje on predaje. Uz to je išlo i pisanje koncepata rada na svakoj temi, što mi je oduzelo par dana života. Indeks sam zataknuo pod mišku i krenuo u akciju.
Već na ulasku u faks su mi koljena počela otkazivati. Lagano znojenje, teško disanje i drhtanje iznova su mi pokazali koliko se zapravo bojim prestati biti student. Progutao sam knedlu i hrabro odlučio krenuti od vrata do vrata nastavničkih kabineta. Svaki put bi scenarij bio isti.
Kao da na vratima nije bio popis profesora koji sjede unutra nego ovaj znak, foto: flickr.com
"Dobar dan. Prijavio bih diplomski rad kod vas."
Nakon gledanja u papire, čuo bi se odgovor.
"Žao mi je, to nije dovoljno dobra tema za diplomski rad." Ili u još gorem slučaju: "Kolega, već imam najveći dozvoljeni broj diplomskih radova. Ne mogu vas primiti."
Ostalo je jako malo vrata na koje mogu pokucati. Simptomi moga straha su se opet pojavili. Na kraju bih jedva uspijevao procijediti koju riječ iz sebe. Samo bih tutnuo profesorima u ruke, one sve silne formulare i koncepte koje sam pisao.
Na kraju su mi ostala samo jedna vrata. Vrata profesora kojeg su svi smatrali kulerom i pozitivcem, dok ne bi ugledali ocjenu u indeksu. Nikad nije davao više od tri. Kucam na vrata.
Morat ćeš napraviti to i to i to i to i to i to i to i to... Izvor: giphy.com
"Bok, frende. Upadaj."
"Dobar dan, profesore. Htio bih prijaviti temu diplomskog rada kod vas."
"Ajde da vidimo i to čudo."
Nakon desetak minuta vršljanja po papirima čuo se odgovor:
"Malac, imaš sreće. Meni je taman ostao jedno mjesto do limita. Uzet ću ti ovo. Sjednica fakultetskog vijeća je za dva tjedna, pa će oni odlučiti, ali već ću iskemijati nešto da ih šarmiram, ako te slučajno probaju odbiti."
Odmah sam uletio u referadu s potpisanim formularima. Došao sam na red baš kod Likote.
" \'Ajde, mali, da t\' ovo poštambiljamo, pa da ideš kuć\' pjevajuć\'." *BAM* "Evo ga, dov\'đenja."
Nakon toga sam mogao samo dva tjedna čekati. Na kraju se profesor javio e-mailom:
"Frende, primljen si. Primi se posla. Imaš tri mjeseca. Popis literature je dolje."
Ovo je samo polovica popisa, foto: flickr.com
Tako sam i službeno krenuo u avanturu pisanja rada pod nazivom "Komunikacijska neresponzivnost druge strane – uzroci i posljedice". Profesor mi je čak i inspiracija po tom pitanju. Ovo je valjda prvi put u pet godina da mi je odgovorio na vrijeme.
To je samo jedan od pokazatelja koliko će mi biti "veselo" u iduća tri mjeseca. Popis literature je bio veći od mog koncepta rada. Kasnije mi je ludi profa poslao i smjernice u kojima sam se potpuno pogubio, kao i političari sa smjernicama pronatalitetne politike.
Otkud početi s tim smjernicama? foto: giphy.com
Mislim da je moja diplomofobija već sad poprilično opravdana. Što će se dogoditi za tri mjeseca ne želim ni pomisliti.
Milan Dalmacija
foto: Shutterstock
Prijašnje avanture našeg apsolventa pročitajte ovdje:
