Iako je do prije pet godina više govorila romski nego hrvatski, u tih joj se 70-ak mjeseci preokrenuo svijet. Iz siromašnog je romskog naselja Sitnice u Međimurju došla živjeti u stan u središtu Zagreba. Od jedinica u srednjoj Ekonomskoj školi u Prelogu, do završene brucoške godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Godinu je prošla, ostao joj je jedan ispit koji ima pravo prenijeti, ali ne da joj se. Radije puno uči, piše Jutarnji list.
Katarina, Rosanina udomiteljica i druga majka po struci je odvjetnica i pomogla je Rosani u njenom naumu da postigne nešto u životu. "Da bih to postigla, nisam tada točno znala što, ali znala sam da to mogu samo ako odem iz naselja. Mislila sam, dakle, ništa od toga. No, u jednom je trenutku došla Katarina", započinje Rosana priču kako je od djevojke iz romskog naselja postala zagrebačka studentica prava.
Blato do koljena, bez rasvjete i hrane
Katarina se prisjetila kako su izgledali njeni dolasci u Rosanino naselje. U naselju tada, ne tako davno, još nije bilo asfalta. "Blato je bilo do koljena. Nije bilo javne rasvjete i ljudi su doslovno bili gladni. Dijete od tri godine hoda u bodiću po snijegu. Mi u zimskim jaknama. Klinci su jeli jednom na dan pa smo im donosili hranu. Obrazovanje nula bodova. Djeca su padala prvi osnovne jer nisu znala hrvatski jezik. Škola izgleda tako da klinci dođu doma, bace ruksak i odu van. Njihovi roditelji imaju nekoliko razreda škole i nema im tko pokazati zadaću", priča Katarina za Jutarnji. Kao i u drugim romskim naseljima u Međimurju, i kod njih je još donedavno bilo puno oružja, droge i alkohola. Danas je situacija puno bolja.
U takvom je ambijentu upoznala Rosanu. "Dolazila je na naše sastanke, svaki smo put sve više razgovarale. Imala je jako loše ocjene. Pomagala sam joj pri učenju, otišla na razgovor s razrednicom koja nije znala što mi reći. Rekla je da malo romske djece uopće završi srednju školu", mučila je Katarinu Rosanina sudbina. Stoga nije dvojila, nego pitala njezine roditelje da ju puste živjeti s njom.
"Želiš ju? Uzmi si ju", rekao je Rosanin otac, svjestan time da kćeri radi najveće dobro. Osigurava joj budućnost. Danas joj pošalju i za džeparac, da joj se nađe.
Najteže je bilo računovodstvo
Najveći Rosanin problem nije bilo učenje. "Nisam mogla sjediti pola sata u komadu na miru. Bila sam bez koncentracije", sjeća se.
Prvi razred je uspjela završiti sa solidnom trojkom, ostala tri je prošla s vrlo dobrim. Četvrti umalo i s odličnim. Državnu maturu položila je bez problema. Puno je vježbala. Znala je da bez štrebanja nema upisa na pravo. A željela je biti odvjetnica. Ili sutkinja, voljela bi probati oboje pa što joj se svidi, kaže.
Ondje odakle je, kad pitate malu djecu što žele, govori nam Katarina, uglavnom odgovaraju "ništa" ili govore zanimanja ljudi koji ih posjećuju. "Našla se jedna hrabra koja nam je rekla da želi biti čistačica. Strašno je što ne sanjaju, nemaju uzora" govori Katarina. Iz naselja su dosad u Zagreb na školovanje povukli dvadesetak djece.
Nije Rosana bila lijena za školu. Roditelji su joj plaćali instrukcije iz matematike, ali jednostavno, nije išlo. Nije bilo kontinuiranog rada niti je atmosfera u naselju motivirala. "A htjela sam da nešto bude o mene. Htjela sam raditi u uredu i svirati neki instrument. Djed popravlja instrumente, stric svira violinu", kaže.
Dok uči, mora imati gomilu slatkiša kraj sebe
Stoga je iz naselja željela pobjeći. Nije dobro govorila hrvatski, miješala je padeže. No, već za koji mjesec života u Zagrebu, to se vrlo brzo promijenilo. Danas govori čistim hrvatskim jezikom, uz ubacivanje kajkavskoga. Najteže je bilo, kaže, svladati računovodstvo. Teže i od matematike. Drugo je štrebala.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
foto: arhiva, njuskalo.hr