Sve zbog vas koji ste otišli iz Zagreba: 'S nevjericom sam promatrala prizore koje nijedan student još nije vidio...'

Studenti su se još u petak raspršili iz Zagreba u sve djeliće Lijepe Naše. Studentski su domovi ostali gotovo prazni, a pod utjecajem svih mjera opreza i naputaka nadležnih tijela, većina je otputovala kućama jer smatra da je tamo sigurnije.

Nekolicina ipak nije, nisam ni ja. Iako sam svjesna svih mogućih opasnosti koje me čekaju vani, odlučila sam posjetiti menzu na Savi jer, kao prvo: student sam i ne, nemam novaca za određenu zalihu hrane, nemam vremena, a ni volje za kuhanje, stoga mi je najbrže i najjednostavnije rješenje – menza. Kao drugo, valja i malo prošetati na svježem zraku.

 

Ne očekujući kaotičnu pustoš koja me dočekala čim sam ušla u kompleks studentskoga doma Stjepan Radić, odmah me preplavio osjećaj uznemirenosti. Tek pokoji student koji je prošetao Savom, izgledao je kao mumija koja ne pripada ovom kaosu. I ja, još veća mumija koja samo traži mjesto da pojede nešto. Ulazak u menzu tiši no ikad. Reda nema, studenata nema. Potpuna tišina vladala je u prvoj liniji restorana. U menzi je u tom trenutku, uključujući mene, bilo svega 5 studenata. Na liniji tek pravo oduševljenje. Tek desetak, u salvetu, zamotanih pribora za jelo stajalo je onako otužno na tacni. Meni je bio samo jedan – juha, pohano meso, pire i salata. Tete su hranu izvadile van kad je netko i došao, dotad je sigurno stajalo u vitrinama.

Apetit sam izgubila već pri samom ulasku u menzu, zgrožena i zatečena pustoši koju nikad u životu nisam doživjela, pa čak ni 5 do 4 prije samog zatvaranja menze. Kucnulo je 15 sati, a teta koja pere suđe, viknula je s prozora: "Ne zadržavajte se, i mi bi htjele doma!". Kao što i piše na vratima, menza je trebala raditi do 16 sati, no, zbog nastale situacije, ona je svoja vrata nenadano zatvorila u 15 sati. Ništa nam nije bilo jasno, a teta je samo izustila: "Zatvaramo, ova linija više neće raditi."

U nevjerici i kao nepoželjan gost, napustila sam menzu u nekom tugaljivom tonu okrenuvši se još jednom prema praznim i pustim stolovima jer, uvjerena sam, ovu scenu neću više ugledati nikad. Hoću li?

Iako je dan bio prekrasan i sunčeve su zrake obasjale ovaj studentski dom, svi su se sakrili, svi su otišli. Osim ekipice koja je na balkonu sjedila u krugu i vjerojatno, baš kao i ja, s nevjericom promatrala Savu onakvom kakvom je zasigurno nitko dosad nije vidio...

Još je dugo u meni ostao osjećaj uznemirenosti, potištenosti i straha. Preplašena, osvrnula sam se prema Savi i uvjerila samu sebe da će me idući put kada se vratim ovamo, dočekati tisuće studenata koji šeću paviljonima, a u redu za menzu čekat ću i 20 minuta ako treba, samo da se sve vrati u normalu!

V.S.

foto: privatna arhiva