facebook,
whatsapp
Kad je 1997. godine došlo vrijeme da Ana Dijanić upiše fakultet, sama se s prijateljicom zaputila u Zagreb sanjajući o karijeri krim-policajke. No, prijemni i loše srednjoškolske ocjene stale su na put njenom snu. Drugi odabir bila je psihologija koja joj je također ostala nedostižna, iz istih ovih razloga. "Tada sam saznala za Hrvatske studije na kojima se nagodinu trebala pokrenuti Katedra za psihologiju. Na svu sreću, prijemni je super prošao i uspjela sam upisati sociologiju i hrvatsku kulturu", započinje svoju priču o studiranju i svemu što poremeti studiranje Ana.
Anin indeks nakon upisa na fakultet... foto: Ana Dijanić, privatna arhiva/objavljeno uz dopuštenje autorice
Plan je bio da se nagodinu prebaci na psihologiju, no to se nikad nije dogodilo. Unatoč tome, svjetla grada i dobra ekipa na faksu pomogli su joj da prve tri godine studiranja izgura bez većih problema, a onda se odigrao scenarij koji će zauvijek promijeniti tijek njenog života.
Prvo život s tri, a onda i četiri muškarca
U proljeće 1999. upoznala je Damira. "U lokalnom bircu na tulumu. Sve su moje prijateljice doslovce otkačile za tipom koji je tek doselio u grad. Meni je bilo na pameti samo da se pripremim za ljetne rokove i da \'visim\' na OTV-u u bircu s ekipom s faksa", govori nam.
Damir je ionako bio dvije godine mlađi od Ane. Kako kaže, upravo to ga je valjda i privuklo k njoj, jer je za razliku od brojnih drugih djevojaka, bila hladna i pomalo bezobrazna prema njemu. "Bio je uporan, doslovce me pratio, osvajao i uspio. Ludo sam se zaljubila, bio je jako strpljiv i pažljiv, i pojavio se točno u vrijeme kad su se moji roditelji napokon odlučili rastati", prisjetila se.
Da pobjegne od problema kod kuće, vrijeme je provodila s Damirom. Već tada je pomalo zapostavila fakultet, ali ipak... guralo se nekako. "Krajem godine me zaprosio i zaručili smo se uz veliki party. Roditelji su negodovali, ali su nam ipak dali podršku i on je preselio u kuću k meni. Mama se već u to vrijeme odselila", govori nam. Time za Anu počinje period života u kući s tri muškarca: tatom, bratom i Damirom. Uskoro saznaje da dolazi i četvrti.
"Bila sam baš jadna, a profesor je komentirao: \'Kaj misliš da će ti trudnoća pomoći?"
Nakon saznanja da je trudnica, bilo je naporno putovati u Zagreb vlakom svaki dan. Ginekolog joj je dao potvrdu s kojom je redom obilazila profesore i pokušala naći kompromis da joj bude lakše. "Neki su rado pomogali, dok su drugi bili čak i bezobrazni", kaže nam. Unatoč bezobraznim iznimkama, mnogi su ipak Anu poštedjeli od svakodnevnih predavanja koja su bila obavezna i na kojima se vodila evidencija dolazaka, drugi su je pak oslobodili stručnih ekskurzija, a treći su joj čak i davali "kaznu" za nedolaženje u obliku dodatnih kolokvija i zadaća.
...Kombinacija studija i trudnoće u Hrvatskoj je jako zahtjevna: Kako je biti mama-studentica?...
Bilo je i onih koji su joj odlučili zagorčati trudničke dane. "Onaj
najgori (profesor) nije želio ni čuti za dogovor ni isprike, tražio je
da budem dvaput tjedno na njegovom predavanju u 8 ujutro do 10. S tim da
je predavanje bilo na Fakultetu Družbe Isusove na Jordanovcu. Dobrih
pola sata pješke uzbrdo", prisjetila se s ljutnjom i nelagodom. Kako
kaže, u slučaju tri izostanka s predavanja ili pak kašnjenja (što nije
tako rijedak scenarij ako ovisite o vlakovima HŽ-a), izgubila bi pravo
na ispit. "Bila sam baš jadna, a on je komentirao \'kaj misliš da će ti trudnoća pomoći?\'", kaže.
Okolnosti su bile takve da taj ispit iz Sustavne sociologije nije položila kod tog profesora jer ju nije pustio na ispit. "Tadašnji tajnik Hrvatskih studija je bio divan čovjek, odlukom Vijeća dozvoljeno mi je da polažem taj ispit kod drugog profesora. Dobila sam Kregara s Pravnog fakulteta i nakon nekoliko konzultacija položila sam i tu sustavnu", zaključila je ovo teško poglavlje.
Prvog sina rodila je na četvrtoj godini faksa
Svog prvog sina Patrika rodila je 17. kolovoza 2000. godine. "Moj lav je bio čudo, svi su oduševljeno dočekali prvorođenca... Unuka, nećaka, sina", emotivna je Ana. Tada je bila na četvrtoj godini faksa. Kako kaže, mama joj je pružala podršku i bodrila je. Tada su zajedno stanovale u unajmljenoj kući i, kako kaže, "kombinirala" je sve moguće da bi ostvarila kakvu-takvu financijsku pomoć.
"Da bih ostvarila pravo na porodiljni, odricala sam se studentskih prava par mjeseci prije poroda. Ovo je funkcioniralo tako da sam otišla na burzu, a mama me prijavila kao pomoćnicu u svom frizerskom salonu. Tako sam imala prava primati 1600 kn porodiljne naknade godinu dana. Nakon toga bi opet uzela studentska prava, ali uz stavku da \'zamrznem\' godinu do jedne godine starosti djeteta (ta je opcija tada bila na studijima). Onda bi mi već istekla prava redovitog studenta pa bi plaćala izlaske na ispit... I tako problemima nikad kraja", govori nam dalje o svim problemima s kojima se morala nositi.
...Priče hrabrih studentica: Kako je studirati kad te kod kuće čeka dijete...
Dok je Patrik bio beba, još je i uspijevala "gurati" obaveze s faksa jer je često spavao. "Kad je bio budan čitala bih mu filozofe ili Osmansko Carstvo (vjerojatno je zato veliki zaljubljenik u povijest), a kasnije je postalo zahtjevnije", nastavlja Ana. Olakšanje je stiglo s Patrikovim odlaskom u jaslice. Iako je ovo težak trenutak za svaku majku, Ani je dobro došao jer je u periodu dok je Patrik boravio s vršnjacima u vrtiću mogla pripremati ispite i učiti.
Izgubila je nadu da će ikada diplomirati
Tata je imao vlastitih obaveza zbog kojih je bio spriječen pomagati u većoj mjeri. "Damir i nije puno mogao pomoći jer je tek tada otišao u vojsku da odradi vojni rok koji je nekada bio presudan u životopisu prilikom traženja posao i stalnog zaposlenja", govori nam. Srećom, zbog rođenja djeteta vojni rok skraćen mu je na samo četiri mjeseca. "Kad nije bio u vojsci, bio je na terenu. Radio je kao vozač kamiona. U principu smo se viđali samo vikendom", prisjeća se nimalo lakog perioda života koji je od njih iziskivao veliku vremensku, emocionalnu, ali i financijsku žrtvu. "Cijela situacija je bila veliki financijski pritisak. Puno smo novca posudili, ispisivali kojekakve bankovne čekove, prelijevali \'iz šupljeg u prazno\'. Ja sam radila sezonske poslove, u proizvodnji cvijeća i povrća ili pak konobarila. Međutim, jednostavno novca nije bilo dovoljno", prisjetila se.
U ovom periodu, kaže, izgubila je nadu da će uspjeti diplomirati. U njenoj generaciji kolege su imale sasvim drugačije prioritete i na druge načine provodili svoje vrijeme. "Ekipa s faksa već je putovala na apsolventsko, a ja nisam mogla ni četvrtu godinu privesti kraju. Izgubila sam kontakte s tadašnjom ekipom jer sam dobrano zaostala za njima. Odslušala sam posljednju godinu predavanja, no skripte su zastarjele, ekipa se razišla, profesori se promijenili... i ja sam se izgubila", priznaje nam.
...Dva tjedna nakon poroda pisala kolokvij: studentica ekonomije dobila stipendiju \'Hrvatska može bolje\'...
Nije više imala nikakvo zaleđe ni podršku i mislila je da je kraj, što se njene akademske karijere tiče. Našla je pristojan posao, ostavrila se kao poslovotkinja i uživala je u majčinstvu i svome sinu. Suprug je odlučio riskirati i kao toliko mladih Hrvata, odlučio se za rad u inozemstvu. Zbog činjenice da više uopće ne bi mogla računati na njegovu pomoć u kućanstvu i podizanju djeteta, odlučila je odustati od faksa i pomoći Damiru da ostvari karijeru u inozemstvu. "Toliko smo željeli kuću", s nostalgijom priča.
Uz kuću, djecu, vrtlarenje i pse... nešto je i dalje nedostajalo
Te 2004. godine Damir odlazi u inozemstvo i, kako to najčešće bude, otvaraju se nove financijske mogućnosti. "Dobra plaća u stranoj banci otvara nam vrata financija i kupujemo kuću u ožujku! Kupili smo u biti malu vikendicu na ogromnoj parceli... ali napokon smo imali vlastiti dom. Opijeni srećom, napokon smo odlučili reći sudbonosno \'da\' u rujnu. Napokon nas je krenulo! Nakon vjenčanja saznajem da sam trudna. Oliver se rodio 12. svibnja 2005. godine", nastavlja Ana.
Anini sinovi, stariji Patrik i mlađi Oliver... foto: Ana Dijanić, privatna arhiva/objavljeno uz dopuštenje
Patrik je tada imao pet godina, dobili smo bebu, kuća se gradila... Ana je vrijeme provodila kod kuće, uglavnom u društvu svoja dva sina. Ipak, uz to uživanje u klincima, ogromnom dvorištu, vrtlarenju i psima... Nešto je nedostajalo. "Faks! Idem to dovršiti, moram djeci dati primjer, odužiti se starcima na podršci, učiniti muža ponosnim i pokazati svima koji su u prvoj trudnoći govorili da je moje studiranje gotovo", odlučila je u tom periodu.
Počela je odrađivati sastanke i konzultacije s profesorima, razradila je i plan s tajnikom Fakulteta i kad je Oliver krenuo u jaslice, Ana je krenula na faks. Srećom nije više "morala" na obavezna predavanja, ali ipak je samoinicijativno pohađala neka jer, kako kaže, trebalo se puno toga prisjetiti, ponovno uklopiti u ekipu i povezati s novim kolegama jer su joj trebale najsvježije informacije i skripte. "Nije bilo lako, povezati se s ekipom, a ne izlazit\' i partijati i ne sjediti po kavama je teško. No, ja sam morala juriti doma svojoj djeci", spokojno dodaje.
Na promociji se zaorilo: "Bravo mama!" Iako Oliver još tada nije mogao izgovoriti "r"…
Unatoč velikoj volji, Ani se čini da se sve proteglo u nedogled. "Uspjela sam izvući dvojke iz zadnjih ispita, a ponekad mislim da su me jednostavno pustili jer sam bila uporna i dosadna. Onda sam pisala diplomski na temu demografije, ispao je to podosta opsežan znanstveni rad. Triput mi je mentor odbio diplomski", kaže. Nakon toga, napokon je diplomirala, 10. rujna 2008.
"Sreći nikad kraja, iako i dan danas znam sanjati da imam još ispita za položiti. Bilo je užasno teško, no ja za lagano u životu i ne znam. Podršku sam imala od svih, nikad mi nitko nije rekao da mi ne želi pričuvati djecu, posuditi novac, odvesti me gdje god treba. Nekad sam se znala ljutiti i pitati se zašto mi još ne olakšaju, a država dodatno ne pomogne nekim pravima? No, na kraju krajeva, ispalo je ok“, zadovoljna je ova mlada žena.
Ana s majkom... foto: Ana Dijanić, privatna arhiva/objavljeno uz dopuštenje autorice
Promocija je uslijedila nakon što se Ana zaposlila u jednom uredu kao administrativna djelatnica. Patrik je već išao u školu, a Oliver bio ozbiljni "vrtićanac". "Obojca su bili jako dobri klinci. Najslađa uspomena ipak je ona s promocije kad su u dvorani zapljeskali na prozivku mog imena, vičući \'Bravo mama!\'… Dva glasića od kojih Oliver još tada nije mogao izgovoriti slovo \'r\'. \'Bavo mama! Idemo doma, ja sam gladan!\'", prisjeća se ovog emotivnog trenutka osobne pobjede.
Često im je nedostajala mama, nije bilo ručka, u vrtić su išli neopeglani….
Kako kaže, bili su zvijezde svečane dodjele diploma jer nema suučesnika koji ih nije primijetio u dvorani. "Profesori su se nasmijali, mama je plakala, suprug je zviždao. Mislim da su to bili naglasniji pljesak i najburnije ovacije te večeri", govori nam.
...Novost: redovne studentice kao zaposlene žene? Djevojke koje na studiju zatrudne najčešće odustaju od fakulteta...
Njena borba završila je pobjedom: pobjedom ljubavi, zajedništva, potpore i majčinstva. "Takvom kombinacijom super-moći, rezultat uvijek bude pobjeda", smije se Ana.
"Mojoj djeci u ovome procesu nedostajala je mama, često bi i falio obilan ručak jer sam \'zapela\' na faksu. Bili su ponekad neopeglani i ostajali zadnji u vrtiću", hrabro priznaje. "Nadam se samo da sam im dokazala da život nije \'gotov\' kad dobiješ djecu ili se odlučiš na brak. Naprotiv, ja sam dobila dodatnu, nevjerojatnu snagu da ne klonem, da nađem rješenje, da budem strpljiva i uporna", zaključuje ovu priču nevjerojatna studentica koja je uz fakultet, u tih nekoliko godina apsolvirala i stvarni život, majčinstvo, ali i bračni suživot.
foto: Ana Dijanić, privatna arhiva/objavljeno uz dopuštenje autorice
