L.B. u Akademska četvrt

'Da ovo znaju, nikad ne bi upisali taj studij': Profesor zagrebačkog Prava napisao emotivnu poruku studentima socijalnog rada

Stravičan slučaj malene Nikoll (2,5) koju su biološki roditelji zanemarivali i zlostavljali do smrti, nakon što im odlukom struke vraćena iz udomiteljske obitelji, podigao je na noge cijelu Hrvatsku, ali i rezultirao oštrim kritiziranjem socijalnih radnika, pa čak i prijetnjama osobama koje rade ovaj posa.

8. travnja 2021 15:27
Slika nije pronađena

Slika nije pronađena Foto: MojFaks

Nakon ovog tragičnog slučaja, na sam Uskrs, nažalost se dogodio još jedan – smrt dvomjesečne bebe u dječjem domu Klasje u Osijeku. Nije dugo trebalo da se iz "arhive" ponovo aktualiziraju slični monstruozni slučajevi zlostavljanja djece s najgorim mogućim završetkom, a ponukani svim ovim vijestima i tragedijama, građani RH  svoje nezadovoljstvo sustavom socijalne skrbi, ali i nadležnim institucijama i ministarstvu izražavaju sve glasnije, oštrije i konkretnije.


Jedan od načina izražavanja ovog nezadovoljstva i ljutnje su i prijetnje socijalnim radnicima – kako na društvenim mrežama, tako i ispred centara u kojima socijalni radnici obavljaju svoj posao – nezadovoljavajuće, sve je rašireniji stav javnosti.


U ovakvoj klimi studentima koji se pripremaju za obavljanje ovog posla sigurno nije lako. Prepoznao je ovo i profesor Frane Staničić s Pravnog fakulteta u Zagrebu u sklopu kojega se izvodi i studij socijalnog rada. U svojoj Facebook objavi osvrnuo se na konkretnu i aktualnu društvenu klimu te studentima uputio riječi podrške.


Njegov status prenosimo u cijelosti.


"Vidim da je najlakše generalizirati. Da je najlakše u opravdanom bijesu zbog (mogućih, možda u konkretnom slučaju i očitih) propusta u radu nekog ravnatelja, možda i nekih socijalnih radnika, pa možda i jednog cijelog centra dići kuku i motiku protiv cijele jedne struke. Pritom većina kritičara apsolutno ništa ne zna o poslu kojega obavljaju socijalni radnici. Kao netko tko već 15 godina predaje budućim socijalnim radnicima znam, nažalost, da to ne zna ni većina mojih studenata i studentica. Da znaju, nikad ne bi upisali taj studij i nikad ne bi bili socijalni radnici.


Mladi taj studij upisuju zbog altruizma i želje da pomažu drugima i slabijima


Svi ti mladi ljudi upisuju taj studij isključivo iz altruizma i želje da pomažu drugima i slabijima. Ne misle ti kritičari valjda da ti mladi ljudi to studiraju zbog ogromne plaće i velikih privilegija koje ih čekaju? Nažalost, socijalnih radnika je premalo. Nažalost, socijalni radnici su potplaćeni. Nažalost, sustav nije posložen tako da im bude servis. Nažalost, nitko ih ne štiti i ne stoji iza njih ako i kada pogriješe.


Pustimo sada priče o strankama, iskaznicama i slično. Socijalni radnici rade s ljudima koji takvu vrst javne službe trebaju: alkoholičarima, narkomanima, zlostavljačima djece, zlostavljačima obitelji, bračnih drugova. Siromašnima, slabo obrazovanima (i ne, ne mislim da samo njima treba socijalni radnik, ali čine ipak većinu). Mentalno bolesnima, opasnima za sebe i okolinu. PTSP-ovcima. I s njima rade svaki dan. I svaka greška koju naprave može biti kobna. Kao u ovom užasnom slučaju. I onima prije njega.


Odlučuju o sudbinama ljudi, njihove greške mogu biti kobne


To uvijek objašnjavam svojim studentima i studenticama. Da odlučuju o ljudskim sudbinama, da njihove greške mogu biti kobne. Da imaju veliku moć – mogu nekoga lišiti roditeljske skrbi, mogu nekome dati, primjerice, drva za ogrjev. Ako pogriješe i ne daju drva nekome tko ih stvarno treba, taj se možda smrzne te zime. I vidim onda strah u njihovim očima. Ali ustraju. I završe taj studij i žele pomagati. Oni žele raditi s ljudima koje većina nas ostalih izbjegava, pravi se da ne postoje. I da, pogriješe. Pogriješe zato što možda nisu znali bolje. Pogriješe možda i zato što ipak nisu dobri ljudi. Ima naravno i takvih. Ali najčešće pogriješe jer ih je sustav uništio, ubio ono dobro u njima, onu želju da budu oni koji pomažu. Jer ih je sustav zatrpao poslom, ovlastima, obvezama. Administracijom. A ne da im da rade ono za što su se školovali, što stvarno žele – pomagati ljudima u potrebi. Jer ih sustav pretvara u činovnike s normom, a ne ljude s misijom.


Dragi moji, ja to ne bih mogao…


Biti socijalni radnik je užasno teško. Biti dobar socijalni radnik još je teže. Iskreno kažem svojim studentima i studenticama u svakoj generaciji – dragi moji, ja to ne bih mogao. Čeka vas teška borba. Ne toliko s korisnicima, koliko sa sustavom. I to se svaki put pokaže. Kao i ovaj put. Ipak, pozivam sve socijalne radnike da ustraju i trude se i dalje. Za malu plaću, loš društven status. Ali za ispravan cilj, a to je, na kraju dana, jedino što je važno. A mojim studentima i studenticama na Studiju socijalnog rada, bivšim, sadašnjim i budućim, samo mogu reći da ih njihov profesor pozdravlja i da se divim njihovoj volji i entuzijazmu. I da ih molim da ga, unatoč svemu, ne izgube u danima i godinama pred njima. Jer se isplati.
"


Vidim da je najlakše generalizirati. Da je najlakše u opravdanom bijesu zbog (mogućih, možda u konkretnom slučaju i...

Objavljuje Frane StanicicPonedjeljak, 5. travnja 2021.


Sudeći po komentarima ispod objave, riječi profesora naišle su na odobravanje studenata kojima je ovom momentu zasigurno potrebna podrška.

Još vijesti