Studiranje je sve skuplje, ponekad je dosadno, troši naše vrijeme jer smo prisiljeni sjediti u predavaonicama i učiti većinu onoga što bismo mogli naučiti samostalno, u nekom vlastitom aranžmanu. Profesori su često nezainteresirani, kao i kolege koji su tamo samo da zadovolje formu, društvena očekivanja, fantazije svojih roditelja...
Sve je veći broj mladih koji u studiranju i formalnom akademskom obrazovanju vide sve manje smisla, ali i dalje po inerciji upisuju razne studijske programe naješće zato jer roditelji od njih to očekuju.
STUDIRANJE = USPJEŠNOST
Za roditelje, činjenica da pohađamo fakultet predznak je uspješnosti u ovoj životnoj fazi.
Mama i tata imaju se čime pohvaliti na obiteljskim druženjima i druženjima sa susjedima i prijateljima. Dijete na fakultetu je poput odlaska u Crkvu nedjeljom, ako ste odgajani i živite u religioznoj obitelji i sredini. Sve je super u životu, dijete je posebo uspješno, ide na fakultet/misu nedjeljom. S druge strane, ti možeš biti jako nesretan/na zbog te odluke, možda sumnjaš u sve i razmišljaš što ti je to sve trebalo u životu, no studiranje tvojim roditeljima pruža sliku zdrave ambicije i još jednog koraka u tvojoj karijeri koju si već započeo/la graditi.
Mnogi roditelji počnu odvajati za školovanje dok je dijete još u majčinoj utrobi!
Zašto je došlo do te korelacije, teško je reći. Možda je u vrijeme naših baka i djedova bio privilegij upisati fakultet i dobiti diplomu, ali danas jedva da postoji posao u oglasniku za koji se ne traži ovaj komad papira. Fakultet je postala nova srednja škola, a tako je i na tržištu rada. Povezanost između studiranja i bilo kakvog predviđanja buduće uspješnosti sve je slabija.
"MAMA, TATA, ODUSTAJEM OD FAKSA" = KATASTROFA
Zamislite, recimo, da kažete roditeljima da ste odustali od fakulteta jer pokrećete vlastiti start-up/biznis/web stranicu/blog/radite aplikaciju i slično. Velike su šanse da će vam upravo ovi zadaci osigurati lagodnu budućnost (ako ponudite dobar finalni proizvod ili uslugu) nego komad papira sa pečatom sveučilišta i fakulteta na kojem studirate. No, sve što će vaši roditelji čuti bit će: "Odustao/la sam od faksa", bez obzira koliko perspektivan i potencijalno uspješan vaš plan bio. U glavi im se automatski pokreće film: sjediš na klupici u parku, nemaš prebijene kune u džepu, piješ žesticu iz boce koju sakrivaš u škarniclu i potpuni si promašaj u životu. "Zašto se to dogodilo baš našem djetetu?"
Kćeri, lijepo je to što želiš putovati i pisati blog, ali to možeš nakon diplome...
A možete im recimo i reći da ste par ispita od diplome, ali vas muče crne misli, smatrate da to nije za vas i fakultet vas je cijelo vrijeme samo deprimirao i činio nesretnim/on, još ste prekinuli s djevojkom/dečkom i osjećate da vam je život koma, ali sve što će oni ovog puta čuti bit će: "Uskoro završavam faks". Bez obzira na tvoje unutarnje stanje, stupanj zadovoljstva životom i osobnu sreću.
Bitno je ipak diplomirati, zar ne? Sve ostalo složit će se na svoje mjesto s vremenom.
Čudna je ovo situacija, ali je često upravo baš tako. Teško je roditeljima objasniti da postoje i drugi načini građenja karijere i osjećaja osobnog postignuća. Radi li se o prežitku nekog drugog vremena u kojemu su oni stasali i obrazovali se ili ne, teško je reći.
Istina je da roditelji često imaju projekcije za nas, njihovu djecu, a na nama je da odlučimo kad im se pokoriti, a kad odlučiti i krenuti vlastitim putem, ma koliko on bio drugačiji od onoga koji su nam, u svojim glavama, zacrtali naši roditelji.
L.B./foto: Pixabay