Razgovarali smo sa studentom koji po narudžbi piše studentske radove: „Većina njih jedva razumije temu svoga završnog rada, ako i to“

Kolokviji, ispiti, eseji, osvrti, seminari, prezentacije. Puno je studentskih obaveza. U kombinaciji s lošom organizacijom i prokrastiniranjem, pisanje seminara i radova iziskuje puno vremena i truda. Međutim, koliko god to naporno i teško bilo, to je dio studiranja, a što se mora, nije teško. Čini se kako mnogi studenti ne razmišljaju tako. Zapravo, mnogi od njih često u domskim ili inim grupama traže nekoga komu će platiti da im napiše seminarski rad. Pa čak i završni i diplomski. S druge strane, drugi to vide kao priliku za zaradu. Zato mnogi nude usluge pisanja ili ispravljanja seminarskih, završnih i diplomskih radova.

Ponekad se u komentarima ispod takvog oglasa razvije rasprava u kojoj se priča o etici, moralu i akademskom poštenju. Rasprava brzo zamre, a novi oglas osvane nakon svega nekoliko dana.

Započeo sasvim slučajno, na nagovor prijateljice

Jedan od onih koji pruža usluge pisanja i ispravljanja radova je i ovaj student Sveučilišta u Zagrebu čiji su podaci poznati redakciji. Ispričao nam je kako je uopće započeo s pisanjem tuđih radova te kako na to gleda iz perspektive etike i akademskog poštenja.

Rekao nam je kako je u cijelu tu priču ušao zapravo potpuno slučajno kada ga je jedna prijateljica, koja se zbog drugih obaveza nije mogla posvetiti završnom radu, zamolila da napiše njezin rad.

Iz rada je dobila peticu i obranila ga je s istom ocjenom, a onda ga je jednostavno preporučila drugim kolegama. Priznao nam je kako piše radove o temama o kojima inače ništa ne zna. U pitanju jesu društvene znanosti, ali potpuno drugačije područje.

Izgleda kako je platiti nekome za seminarski ili diplomski rad postalo nešto gotovo normalno, a prema iskustvu ovog studenta, „klijenti“ koji mu se javljaju su potpuno neupoznati s temom o kojoj trebaju napisati rad.

„Većina njih jedva razumije temu svojeg završnog rada, ako i to. Tako da iz njih moram izvlačiti osnovne informacije, poput onih trebam li prilikom navođenja koristiti citatnice ili fusnote. Jednom me jedna 'klijentica' pitala što su citatnice. Što se tiče teme, u 95% slučajeva mi kažu samo temu, a ja onda tražim potrebnu literaturu i provodim istraživanje“, kaže te dodaje kako mora sve istražiti kako bi uopće shvatio o čemu piše jer se ne radi o njegovoj struci.

Za završni rad naplaćuje 100 eura

Možda se čini teško povjerovati da bi studenti radije platili nepoznatoj osobi, nego potrošili tri dana pišući rad što im je zapravo i obaveza s obzirom na to da studiraju. Svote koje studenti plaćaju za radove nikako nisu sitnica. Iako nam naš sugovornik priznaje da mu je zarada jedini motiv. Tako pisanje završnih radova naplaćuje 100 eura, a seminarskih 60 eura.

Ispričao nam je i da je nedavno ispravljao završni rad za 25 eura, a iako je morao ispravljati gotovo cijeli rad, djevojka koja je bila autorica mu nije htjela platiti više.

„Moj motiv je zarada. Zvuči bezobrazno, ali ne radim to iz gušta, pogotovo kada mi studenti ne znaju prenijeti osnovne, ali bitne informacije s konzultacija koje odrađuju s mentorom. Takve stvari me ubijaju i živciraju, tako da je motiv isključivo zarada, a u posljednje vrijeme sve češće odbijam pisati radove jer imam primarni posao koji mi je bitniji“, priča nam.

Kako regulirati kupovanje radova?

Čak 100 eura za završni rad nije mala cifra, ali ovaj student nam kaže kako naplaćuje malo u odnosu na ostale koji nude i oglašavaju iste usluge. Priznao nam je kako on svoje usluge do sada nije oglašavao, a to niti ne planira.

Oglasi poput ovog su sve češći na društvenim mrežama. Foto: Screenshot/Facebook

Svi studenti znaju kako ni jedan rad kojeg napišu ne smije biti plagijat. Prema Etičkom kodeksu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, plagiranjem se smatra svako prepisivanje riječi i rezultata drugih autora i prikazivanje kao svojih. Preuzimanje ideja i zamisli također se smatra plagiranjem.

Međutim, kupovanje završnih radova se ne može smatrati plagiranjem. U tom slučaju, osoba dobrovoljno ustupa svoj rad nekome drugome. U zamjenu za novac, naravno. Iako je plagiranje, kao i ostali oblici akademskog nepoštenja, regulirano i kontrolirano, za kupovanje radova se ne može reći isto. Ovaj oblik nepoštenja u Etičkom kodeksu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku se naziva zlouporabom autorstva za koju piše da je nezasluženo autorstvo bez ispunjavanja uvjeta autorstva.

Studenti bez srama traže nekog kome će platiti za rad

U Etičkom kodeksu Sveučilišta u Zagrebu ona nije izričito definirana, a najbliži pojam tome je krivotvorenje. Plagiranje se lako može provjeriti programom PlagScan koji će detektirati sve dijelove teksta koje je autor neovlašteno preuzeo, odnosno „ukrao“.

Kako kontrolirati zlouporabu autorstva? Čini se ni da sveučilišta nisu sigurna u to jer kupovanje akademskih radova nisu temeljito definirali. U međuvremenu, studenti su se ohrabrili pa tako često na društvenim mrežama objavljuju oglase u kojima traže nekoga tko će umjesto njih napisati rad i to pod pravim imenom i prezimenom.

Predajom i obranom završnog i akademskog rada, student stječe zvanje, čak i ako on taj rad nije napisao sam. To zapravo znači da to zvanje nije ni zaslužio. To je istaknuo i naš sugovornik – iako se slaže da je to dobra prilika za njega jer može zaraditi, smatra da bi svaki student trebao biti sposoban napisati vlastiti rad.

„To je izrazito loše za svakog studenta ponaosob koji, očito, nije sposoban napisati rad koji predstavlja krunu njegova obrazovanja“, rekao je.