Fenomen psihogene smrti: Može li gubitak volje za životom dovesti do prerane smrti?

Ideja da bi nas naše misli ili strahovi mogli ubiti nije bila shvaćena ozbiljno u zapadnim medicinskim krugovima.

Sada, zahvaljujući radu britanskog psihologa i istraživača po imenu John Leach, to bi se moglo promijeniti, budući da je zacrtao barem jedan put do odgovora na poveznicu između prerane smrti i ovakvog razmišljanja.

Prije više od 20 godina, Leach je počeo istraživati zašto su neki ljudi preživjeli u zarobljeničkim logorima, brodolomima, avionskim nesrećama i drugim katastrofama, dok drugi nisu.

Proveo je godine pokušavajući shvatiti što je posebno kod preživjelih pojedinaca, ali dugo nije došao do valjanog zaključka.

Nakon nekog vremena, shvatio je da se usmjerio na potpuno krivo pitanje.

„Pravo pitanje nije: što čini nekoliko ljudi tako izvanrednima da preživljavaju takve situacije, već: koliko ljudi umire, a za to ne postoji razlog?“, rekao je ovaj istraživački psiholog.

Njegovo je istraživanje otkrilo da ljudi mogu preminuti za samo tri dana nakon traumatičnog životnog događaja, ako vjeruju da ga ne mogu prevladati te sukladno s tim „odustanu od života“.

Pojam psihogene smrti skovan je tijekom Korejskog rata, kada bi zatvorenici prestali govoriti, izgubili volju za jelom i preminuli u roku od nekoliko dana.

Dr. Leach vjeruje da, kada se osoba osjeća kao da joj život nema smisla, to mijenja aktivnost u dijelu mozga koja ju motivira da se brine o sebi, prenosi salon.com.

Komentirajući svoju studiju objavljenu u časopisu Medical Hypotheses, rekao je: „Psihogena smrt je stvarna. To nije samoubojstvo, nije povezana s depresijom, ali čin odustajanja od života i umiranja obično u roku od nekoliko dana vrlo je stvarno stanje, koje je često povezano s teškom traumom.“

Iako je broj zatvoreničkih logora, brodoloma i ekstremnih traumatičnih situacija manji u modernom svijetu, rizik od smrti zbog gubitka volje za životom i dalje je velik.

Bez obzira na nesretne podatke, ipak ima nade. Ovaj problem može se riješiti pomoću uvođenja učestale fizičke aktivnosti i rutine koja pojedincu daje osjećaj kontrole nad svojim životom te mu olakšava borbu s ovim stanjem.