facebook,
whatsapp
Jedinstvena i kreativna Lu Jakelić, pjevačica je koja svojim glazbenim uspjesima osvježava domaću scenu. Na koji način joj je studij komunikologije pomogao tijekom karijernog uspona, kako je pristupila pisanju pjesama na svom albumu „Šesto Čulo“ i mnoge druge pojedinosti, otkrila je u intervjuu za Moj Faks.
Nedavno je izašao tvoj novi album „Šesto čulo“, kako je izgledao kreativni proces njegova nastanka i koliko je to sve trajalo?
Pisala sam ga i snimala 2021., a producirali i dovršila do sredine 2022. Kako nam je krenula 2023., sad je taj rad već dobrano iza nas i slijedi onaj najvažniji – na pozornici uživo.
Autorski rad na albumu je dugotrajan proces, ne samo poslovno, nego i životno. Posebice kada pjesme ne pišeš namjenski, već kako ti se život događa, kako se ti razvijaš, koliko radiš na sebi i koliko zaista vrijeme predaš glazbi. To nekad znači 15 sati u studiju, ako ne i više. Uključuje i mnogo psihologije, emotivne inteligencije, biznis, a ne samo kreativni aspekt. Na kraju svaka pjesma u sebi ima više priča, ne samo jednu temu. Uglavnom to zahtijeva puno odricanja, predanosti, ljubavi i komunikacije.
Postoji li pjesma, s tvog novog albuma, koja ti je posebno draga?
Odgovor je promjenjiv. Ovisi o dojmovima koje dobijem, pričama slušatelja, sjećanjima kako i kada su nastale… Ne preslušavam sama svoje pjesme nakon toliko mjeseci rada na njima, ali kad se s nekom suočim, ponovo (zatvorenih očiju) vidim njihov početak i završni rezultat.
Kao da možeš vratiti uspomenu na videu i sjećati se detalja. Trenutno volim „Dužna sam ti barem ovu pjesmu” jer je snimljena onako kako ja uvijek pišem – samo uz gitaru, a dodali smo i gosta na usnoj harmonici Krešu Oremuša.
Studirala si komunikologiju na Fakultetu hrvatskih studija, jesi ti to oduvijek htjela ili si igrom slučaja upisala taj studij?
Iskreno, u tom trenutku uopće nisam znala što želim – kao i svaki prosječni tinejdžer. Ali, ono u čemu sam oduvijek dobra su emocije. Odnosno, odluke često donosim „po srcu”, tj. slušam svoje osjećaje.Tako sam tada već osjećala da imam smisla za pisanje, a životni smisao nalazim u glazbi.
Htjela sam spojiti to kao i ljubav prema radijskoj komunikaciji. Komunikologija mi je pružila svestranost istraživanja medija, politike, sociologije i komunikacije. Na kraju je to bio super izbor jer mi te vještine pomažu u glazbenoj karijeri.
Koliko ti je studij vezan uz medije pomogao u tvojoj trenutnoj karijeri?
Često ljudi imaju predodžbu da za glazbenu karijeru treba znati pjevati iz petnih žila, izgledati dobro na pozornici i biti na svim događajima i fotografijama. Iako jest važno kako se prezentirate, ipak je prioritet raditi na sebi i raditi dobre izbore (što se ne uči, već osjeća i vježba).
S time se pomalo rodiš, a puno radiš. U medijskom prostoru važno je imati kontrolu, a to možeš samo ako imaš vještine komunikacije, elokvencije, ego na dnu, a ne na vrhu i ponašanje koje uključuje poštovanje prije svega. Meni je studij donio razinu svijesti okoliša kroz različite vrste komuniciranja.
Sudjelovala si u showu „Tvoje lice zvuči poznato“ u kojem si gledatelje oduševila svojim uvjerljivim transformacijama. Jedna od najčešće istaknutih bila je tvoja transformacija u Severinu, kako si se za nju pripremala?
Severinu jako poštujem, pogotovo zbog toga kako se nosi s karijerom sve ove godine, bez obzira na njene izbore. Ona je prije svega osoba s kičmom i karakterom u ovoj državi, što je rijetkost. Za svaku ulogu sam imala vremena šest dana za pripremu. Intervjue i priloge smo snimali ponedjeljkom i utorkom, emisiju srijedom, četvrtkom imali jedan slobodan dan, i onda od petka sve ispočetka. Nekada smo snimali dvije emisije tjedno.
Bilo je izrazito naporno fizički i emotivno, ali mi je to (bez obzira na „showbusiness“) jedno od vrijednih poslovnih i medijskih iskustava. U Sevku sam ipak „ušla” lako. Vjerovali ili ne, imamo puno sličnosti privatno. Sam nastup je bila gluma jer ja ne izvodim takvu glazbu, ali ništa manje zahtjevna uloga na pozornici i van nje.
Kako bi izgledala nečija transformacija u tebe na TLZP-u, tj. što bi sve sadržao Lu Jakelić „starter pack“?
Haha, super pitanje. To trebaš postaviti svima osim meni, da vidimo kako me ljudi doživljavaju. Gle, ako dođe do toga – taj ili ta će morati imati šiške, glazbu i hrabrost u sebi.
Ističeš se po svojoj autentičnosti, misliš li da je lakše zauzeti pažnju medija kada si svoj ili misliš da je lakše osobama koje pripadaju nekakvom kalupu generičnog pop pjevača?
Ovisi kako definiraš pažnju medija. Da se ne pravim pametna, teško je koegzistirati na sceni kada ti se čini da uspjeh i prepoznatljivost znače puno fotografija, intervjua i društvene potvrde na mrežama. Prolazim kroz to svakodnevno i ako nisi mentalno snažan, lako se zavarati.
PR aktivnost je jedno, iskakanje iz paštete i sljedba trendova drugo. Svakako je teže biti svoj jer si drugačiji i uvijek ti se čini da je „ovih drugih istih” više. Na kratko je dobra taktika uklopiti se. Na dugoročno je po meni bolje istaknuti se na drugačiji način.
Poznata si po svom emotivnom pristupu glazbi i isto takvoj interpretaciji. Koliko su ti važne emocije u glazbi ispred svih drugih komponenti nekog glazbenog djela?
Mislim da uopće nisam poznata nego prepoznatljiva većini po tom i to mi odgovara, jer mi je glazba najbitnija. Ukratko, ne bavim se glazbom nego ju živim. Karakter glazbenika ili umjetnika odražava se i u studiju, na pozornici, u dućanu, u kupaonici ili na kavi s drugim ljudima.
Nema isključivanja i uključivanja persone, barem ne kod mene. Tako da ja, tako kako osjećam glazbu, osjećam svijet. Prioritet mi je prije svega ne misliti da nešto sa mnom nije u redu ako je to tako.
Iz manjeg si mjesta, misliš li da ti je bilo teže ostvariti se u glazbenom svijetu nego kolegama koji dolaze iz većih gradova?
Jest, ali mi je jako drago da je to tako. Ljudi iz manjih sredina nemaju prednost, ali imaju ono bitnije - instinkt za borbom i samostalnim radom.
Ponosna sam kada to vidim jer je to puno svladanih izazova. Stekneš svoje borbe, prijatelje i potporu sam. Nemaš ju zacrtanu zbog roditelja ili društva.
Jesi li teže pronašla suradnike zbog toga?
Jesam. Trebalo mi je hrabrosti da se otvorim, ne sramim svog porijekla i prestanem prilagođavati drugima od kojih mi podrška, možda, uopće nije osigurana. Opet se vraćamo na ono da kada si svoj, pronađeš i svoje pleme.
Fali li ti ponekad atmosfera manjeg mjesta?
Ta atmosfera mi je potrebna za stvaranje, ali sada mi godi veća sredina zbog karijere, druženja, edukacije i slobode. Iako u Đurđevac volim otići zbog obitelji i prirode, naravno, oni mi nedostaju.
Postoje li uzori koji su utjecali na kreiranje tvog glazbenog izričaja?
Doma smo slušali puno glazbenika koji su pričali priče u svojim pjesama i uglavnom su svi svirali neke instrumente. Brat, tata i ujak su puno utjecali na nas svojim odabirima. To je bila recimo glazba Stinga, Princea, Brucea Springsteena, Alanis Morissettea, Fleetwood Maca. A opet, preslušavali smo i rock, metal, Americanu, pop, boy bandove.
Muzikalnost dolazi iz emotivnog razumijevanja različitih žanrova. To što ja ne sviram metal, ne znači da ne polazim iz alternativnog srca ili pristupa. Mislim da se tu razlikujem od današnje mladeži, jer ne idem za trendom nego za onim što ja osjećam da želim raditi. Iako to ne donosi „mainstream“ podršku, donosi iskrenu publiku.
Imaš li savjet za studente koji bi se voljeli okušati u kreativnom i glazbenom svijetu?
Što god odabrali, tajna je u vama. Nikada neće biti bitnije koji ste na ljestvicama ili kako je vaša objava prošla na društvenim mrežama, već normalni, stvarni ljudi koji će se u tome što radite prepoznati. Sjetite se za čim posežete kada Vam je potrebna potpora u emociji.
Gledajte filmove, slušajte dugotrajnu glazbu, čitajte knjige, izlazite u kafiće koji su dugo tu. Idite za svojom dušom, a ne tuđom.
