facebook,
whatsapp
Od 28. veljače do 17. ožujka u KSET-u se održava izložba mladog i talentiranog fotografa, Mihaela Budeča, člana Fotosekcije KSET, pod nazivom „Pošalji MMS“.
Kroz izložbu Mihael, student informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, posjetitelje pokušava teleportirati u prve godine 21. stoljeća.
„Na prvi pogled se motivi čine nasumični, no autor je dokumentirao svakodnevicu koja bi se najvjerojatnije našla u takvoj multimedijalnoj poruci, uz pokoji poseban trenutak, poput koncerta. Iako se na prvu loptu više ide ka nostalgiji prema dvijetisućitima, ovom se izložbom također pokušava razbiti stigma oko nekvalitetnih fotografija u današnjem svijetu ubrzanog razvoja digitalne tehnologije i želi se pokazati kako je i jednostavna VGA fotografija dovoljna da se prenese dojam nekog događaja koji je ulovljen starim mobilnim telefonom“, tvrde organizatori.
U Fotosekciju KSET-a učlanio se u ožujku 2022. godine, a iako fotografira i digitalno i analogno prednost ipak daje analognoj fotografiji.
Kada se razvila tvoja ljubav prema fotografiji?
Sama fotografija privukla me kad sam čuo o Fotosekciji od moje najbolje prijateljice iz srednje škole koja se učlanila dvije godine prije mene. Fotografija se, na trenutke, zna činiti kao bauk za koji je potrebna vrhunska oprema, da je neophodno napredno znanje korištenja alata za slikovnu manipulaciju, da morate vješto baratati s pojmovima koje možda ni sami ne razumijete, ali jednom kada krenete škljocati shvatite da je kontrola u vašim rukama i da sve predrasude koje možda imate najednom postanu nebitne.
Ono što fotografirate postaje vaše da prezentirate svijetu i da pritom iskoristite svu umjetničku slobodu koja vam je dostupna. A upravo klasičnom Nokijom pokušavam pokazati kako nije potrebno imati nebrojeno megapiksela te da je bit fotografije zapravo ono što se na njoj prikazuje, a ne kakva je ona s tehničke strane.
Kako si postao član fotosekcije KSET-a?
O KSET-u mi je pričala moja najbolja prijateljica Ela, koja je inače studentica FER-a te je njoj KSET zapravo prirodno stanište. IČuo sam o njihovim nezaboravnim zabavama te sam se, na prijateljičino čuđenje (jer nisam bio predruštvena osoba do učlanjenja), poslije odslušanog tečaja fotografije kojeg držimo dvaput godišnje, odlučio učlaniti.
Mislim da je fotosekcija jedna prekrasna grupa divnih ljudi, uvijek spremnih pomoći u bilo kakvoj fotografskoj nedoumici. Kad sam tek krenuo fotografirati tu je za mene uvijek bila moja mentorica Dragana te sam i u neformalnom okruženju dobio zlata vrijedne savjete od ljudi koji ti nikad ne bi spočitavali zbog neznanja.
Tko je došao na ideju postavljanja tvoje izložbe i kako se ona razvila?
Trenutna voditeljica izložbi, Lana, me ohrabrila. Počeo sam iz dosade na jutarnjem šanku KSET-a „škljocati“ okolo uz kavicu, „najdulju u najvećoj“, s mojim mobitelom koji mi je uvijek bio oko vrata na vezici i njoj je palo na pamet da bi se od tih fotografija mogla složiti izložba. Samo nam je još trebao neki idejni kalup pa je meni pao na pamet MMS kao izvorni oblik dijeljenja fotografija s mobitela.
Isprva sam bio skeptičan jer nisam bio siguran kako će takve fotografije ispasti kad dođu iz pravog tiska, mislio sam da će biti neupotrebljive. Ali čujem od prijatelja da im se zapravo sviđa manji format fotografija, koji sam odabrao upravo zbog tehničkih ograničenja, jer su fotografije na našim izložbama obično barem veličine A4 papira. Tako da bi se moglo reći da je ovo u neku ruku i eksperimentalna izložba.
Kroz svoju fotografiju na neki način pokušavaš pokazati da ista ne mora biti uhvaćena najnovijim aparatima i uređajima. Što misliš o načinu na koji se, na društvenim mrežama i u medijima, prikazuje nužnost „kvalitetne i čiste“ fotografije?
Za medije bih rekao da je u redu da se trude imati što bolje fotografije, sve dok su iste u službi objektivnog izvještavanja. Mislim da ne bismo bili baš zadovoljni da portali počnu koristiti mutne fotografije koje su slikane mobitelom, pa i najnovijima!
Što se tiče društvenih mreža, one su meni misterija, koliko god to čudno zvučalo za nekoga moje generacije. To ne kažem u onom „pick me“ prizvuku. Ne pratim baš „influencere“ po mrežama pa ne mogu točno prosuditi, ali svakako se kod njihovih fotografija primjećuje prekomjerno uređivanje. Kao što i često znam vidjeti fotografije, primjerice, motiva prirode, krajolika, koje pucaju od boje koje je netko vrlo očito odvrnuo u softveru izvan granica normale.
To nije za mene, ponajviše jer moje društvene mreže ne streme ka tome da dijelim tehnički savršene fotografije, nego da podijelim meni mile trenutke s prijateljima, nebitno kojim je fotoaparatom slikano, od Nokije, preko jednostavnog digitalnog Olympusa do mog „mirrorless“ fotića. Ako je nekome draže editirati fotografiju pod svaku cijenu to je autorova sloboda i ja tome ne mogu proturječiti. Samo znam da ja ne bih tako činio.
Što misliš o nedavnom trendu AI umjetnosti i fotografije?
Računalo je oduvijek bilo moćan alat te svakodnevnim naprecima u hardveru i softveru iznova nudi nove mogućnosti za svoje primarne suhoparne uloge, ali i otvara vrata novim vrstama umjetnosti. Iako još postoji mnogo prostora za napredak, umjetna inteligencija će sigurno naći svoju umjetničku nišu, ali smatram da nikako neće zamijeniti iskusnog fotografa. To je alat kojem ne vidim mjesta u mojim radovima, ali svakako bih ga svrstao ponovo među autorske slobode.
Preferiraš li analognu ili digitalnu fotografiju?
Ova izložba usredotočena je na digitalnu fotografiju, ali mi je ipak draža analogna fotografija. Ona je puno opipljivija nego digitalna fotografija koja mi je oduvijek nametala imperativ savršenosti.
Analogna fotografija je svakako rizičnija, da tako kažem, od digitalne, jer uvijek postoji ta doza nesigurnosti dok ne razviješ film i vidiš da su ti fotografije uspjele. I kao netko tko nije imao previše sreće s pohranom podataka, poslije nekoliko diskova koji su mi se pokvarili bez „backupova“, smatram da je analogna fotografija malo trajnija nego digitalna. Također, ima i nešto romantično u razvijanju pozitiva, kad gledaš pod crvenim svjetlom kako se pred tvojim očima stvara duplikat svjetla kojeg si uhvatio objektivom.
Što misliš o modernoj fotografiji? Gubi li ta umjetnost s vremenom vrijednost ako fotografi primarno prioritiziraju kvalitetu iste?
Rekao bih da su fotografi koji broje piksele glasniji od nas koji se ne bave tehnikalijama te da se zato mogu naslutiti primjesi gubitka umjetničke vrijednosti fotografije. Vrlo se lako nađe osoba koja će prigovoriti za neki dio digitalne fotografije koju je mogao popraviti. Pogotovo ako toj jednadžbi pribrojimo i fotografije mobitelima koji sa svakim modelom imaju sve više objektiva na sebi. No, potonje svakako nije loša stvar, jer su upravo ti trendovi omogućili svojevrsnu demokratizaciju fotografije, do te razine da svatko može eksperimentirati s onime što vjerojatno svaki dan ima u džepu.
Iako je moja izložba otišla u ekstrem s mobitelom iz 2005., među prve mobitele s kamerom, mogli bismo reći da je krajnji cilj ove izložbe pokazati da je „do majstora, a ne do alata“, i da i najobičnija fotografija mobitelom gradi nekome svojevrsno iskustvo fotografiranja. Malo po malo će netko početi gledati na kompoziciju, položaj motiva, boje itd., i možda se jednom baciti u ozbiljnije fotografske vode. Svakako treba od nekud početi, a gdje bolje početi nego od početka – sa svakodnevnim motivima i opremom koju svi imaju u džepu.
