Mojfaks.hr u Laganini

Kćer, otac i jedan burek: priča o studentici koja je rasplakala regiju, a i vas će

U ovoj priči piše sve: da je stipendija dovoljna da od nje pomognete i roditeljima, da se dobar odgoj vidi u svakoj našoj gesti, da uvijek postoje oni kojima je lakše i teže nego nama, da je tužno kad trbuhom za kruhom moramo otići iz svog grada ili zemlje, da će jednog dana biti lakše i bolje...

17. lipnja 2016 12:12
Slika nije pronađena

Slika nije pronađena Foto: MojFaks

Priča se pojavila na Facebook profilu Vladimira Đurića koji je u jednoj beogradskoj pekari susreo i nakratko promatrao oca i kćer studenticu. Njihov razgovor toliko ga je dirnuo da je priču odlučio podijeliti sa svima, a činjenica da ju je dosad podijelilo više od 3 tisuće ljudi i na nju reagiralo više od 23 tisuće govori sama za sebe.

Priču o studentici, mladoj djevojci iz provincije i njenom ocu pročitajte u nastavku...


"Ona je mlada...recimo II godina fakulteta...ima lijepu \'Bečku\' kariranu košulju...farmerke i starke...kosu jutros opranu...lijepe zube...i nasmijane oči...izgleda kao prototip \'Fine Studentice iz Provincije, koja je već na prvom koraku u Balkanskoj ulici morala postati velika i dorasla i odzbiljna i odgovorna i snalažljiva, jer je lijepo odgojena i na ozbiljnom obiteljskom poduhvatu, na Studijima, tom luksuzu zbog koga se cijela porodica žrtvovala i od koje se to jednostavno i očekuje\'...

Pored nje je čovjek...55 godina...nizak...sijed...sa brkovima požutjelim od duhana...prastarim hlačama, cipelama iz Trsta i rasparenom košuljom...Maneken radnika jedne od onih fabrika za koje čujemo na televiziji kada njihovi sindikati blokiraju neku prugu ili autoput...nervozan...i očigledno na mjestu na kojem ne pripada...nesnađen u gužvi i napetosti...i Srbiji...i u Dvehiljaditim...

Izgleda kao otac koji je došao da posjeti kćer na studijama u Beogradu...da vidi gdje i kako živi...da bude malo ponosan...i da ima šta da priča sljedećih dva mjeseca na kavi na poslu...Mići Nosonji, Piksiju i Dani...

Kćerka donosi tanjur sa burekom za ćaleta i staju tik pored mene...ona jede neki mali kroasan..pa njoj uostalom ni ne treba puno...
Izgovara \'e sad ćeš da vidiš šta je burek...o tome sam ti pričala, Tajo\'...

I onda....
Kreće otimanje....
Ona pokušava da mu ubaci kusur od par žutih i zelenih novčanica u džep...
On je oštar u neprihvaćanju...

\'Neka neka, imam ja još od stipendije...tebi treba više.....\' izgovara kćerka...
Otac se brecnu...godinama uvježbano dostojanstvo i dozvoljeni minus se sukobiše u trenu u njegovoj glavi i on pokleknu i prihvati pozamašnu pozajmicu...od 176 dinara...

Jedu šutke...
Zajedno su...
Uživaju...

\'Kad ti polazi autobus\'...u 10 ...super stižemo opušteno...mnogo mi je drago da si bio...hvala ti...čim prođe svibanjski rok eto me kući\'...reče kćerka...

Razmišljam...

Koliko li je ovakvih djevojki trenutno na privremenom boravku u Beogradu...Diskretnih Heroja...skromnih, ispravnih i dobrih...zagledanih u budućnost...koju sada stvaraju...svojim svakodnevnim odricanjem...i trudom...

Koliko li je roditelja po onim zaboravljenim gradovima po Srbiji...siromašnih i pristojnih...maksimalno stisnutih...uskraćenih za svako zadovoljstvo...zarad budućnosti...i zato što je to kod nas tako normalno..jer pobogu \'imaju studenta\'...

Mislim se...

Ko li će se usrećiti sa njom?
Koja firma, sud ili bolnica?
Ko li će biti sretan da je sretne, i pametan da se odmah zaljubi i da je ne pušta ni za kakav šljašteći-hipnotišući-privlačeći silikon, hijaluron ili šminku?
Kome li će ona roditi neke nove studente?
Koje će ispravno odgojiti, naučiti vrijednostima, Ponosu i ispratiti u Bijeli Svijet...
Zbog kojih će se i ona svega odreći, za nekih 20 godina...

Volio bih da mogu da provirim u Vječni Trpković tamo negde oko 2040...i da je zateknem sa ocem(dekom) i kćerkom(unukom)...kako njupaju...i smiju se....
Jer...

Siguran sam da će doći vrijeme da ovakvi ljudi budu sretni...
Jednostavno mora biti tako....
Mora jedanput krenuti....
To je igra velikih brojeva...to jest godina...

Mada...

Pročitah skoro...da ovi iz Trpkovića šalju ponekad zaleđene tepsije avionom...u Vancouver ili Sidney...željnoj dijaspori...koja ne pita za cijenu...za taj stari poznati osjećaj na nepcima...i povratak u mladost...uspomene i bezbrižnost...

Ko zna...gdje će se jesti...
Ionako...
Ljudi za stolom..to jest.. Porodica je važna...meridijan ne...
"



L.B./izvor: Facebook
foto: Pixabay

Još vijesti