S obzirom da su topli, tostirani sendviči jedan od najdražih studentskih odabira kad je potrebno pojesti nešto toplo i nešto što će nas utješiti jednako kao i zasititi, donosimo vam nekoliko ulomaka iz njene kolumne objavljene na portalu Lika Club.
"Sendvić je onaj super brzi obrok kad nemaš kad jesti, a hoćeš pojesti nešto ukusno, ili onaj spori obrok kad je skuhana raštika, a tebi je se ne da jesti drugi put taj dan, ili si pojeo samo dvije žlice raštike, čisto da je materi srce na mjestu.
U srednjoj školi jela sam tople sendviću na velikom odmoru. Ovaj put sam bila hrabrija i jela miješani sendvić (šunka i sir) sa majonezom i kečapom kao prilogom. Kupovala sam ih uvijek na istom mjestu gdje mi ih je tata kupovao kao djevojčici.
...Nedjeljom bi se sa društvom spustila u grad i išli smo Kod Tije na topli sendvić, isto kultno mjesto za sendviće. Doduše, netko pamti Tijine sendviće i kao okrepu u 3 h ujutro, nakon lude noći (čitaj: alkohola poplava). Kažu da ništa ne krijepi kao topli sendvić pred odlazak kući, a nakon kojeg promila. Ja ne znam pošto sam ja fina cura koju alkohol samo uspava i uopće na nju ne djeluje kao na ostali svijet. Niskotlakaš, što li?
Studentske dane, u smislu toplog sendvića, pamtim po životu sa cimericom Ivanom (koju od milja zovem Huanita) i našim odlascima u ‘Student bar’, preko puta Građevinskog fakulteta, ali mi bi išle jesti oko ponoći. Ili jer smo dokasno učile za ispite (ja bih zaspala čim bih pojela) ili jer postimo u Korizmi pa da se najedemo nakon ponoći. To su bili sendvići od pola metra, ali doslovno. U međuvremenu smo dodali i kukuruz kao prilog. Prvih godina su imali dostavu u dom (pa su koji put ponijeli i cigarete – koje btw ne prodaju, ali su bili dobri, ili ih je Huanita lijepo zamolila), a kasnije smo same morale u ponoć ići po sendviće. Bože, pa to su bili dani!!!", piše o svojim uspomenama na sendviče Marija.
Tekst je završila u emotivnom tonu uz referencu na tekst spisateljice Martine Mlinarević-Sopte, koji kaže da "bez obzira što kad odrasteš imaš svoj stan i možeš jesti u restoranu, ništa nije slađe od toplog sendvića pojedenog u autu, parkiranog uz rijeku". Zbog toga se ovaj mali hommage svim pojedenim sendvičima može činiti pomalo banalnim, ali upravo se uz ovaj svakodnevni motiv, kako ove bivše studentice, tako i velike većine drugih studenata, vezuju neka od najdražih sjećanja na najljepši period života – onaj studentski.
"Duboko vjerujem da je ovo podsjetnik da bi bilo dobro podsjetiti se na dane kad smo imali manje, a osjećali puno više. Jer ljudi ne pamte što ste im dali, nego kako su se osjećali uz vas", završila je svoju kolumnu Marija.
Cijelu kolumnu pročitajte ovdje.
L.B./izvor: Lika Club
foto: Facebook@Picerija Pronto