Mojfaks.hr u Laganini

'Valjda mi je dozvoljeno da se bojim budućnosti?': Nervozne brbljarije jedne apsolventice u kojima ćete se prepoznati

Na kraju studiranja možda ćeš se jednog dana probuditi svjestanna svih pitanja o budućnosti koja će ti se vrzmati po glavi. Nije lako suočiti se sa stvarnim svijetom, ali svakako ćeš morati pokušati...

28. prosinca 2015 14:53
Slika nije pronađena

Slika nije pronađena Foto: MojFaks

Evo kako je to jedna apsolventica napisala za portal College Times. Provjerite slažete li se s njom i razmišljate li o sličnim problemima koji nas očekuju kad dobijemo diplomu i zaputimo se put svijeta odraslih...

"Nikad se u životu nisam osjećala ovako zadovoljno.

Zadnja godina fakulteta, financijski prosječna. Kad sam bila u srednjoj školi uvijek je postojao 'ovo je super, ali jedva čekam budućnost' glasić u mojoj glavi. Uvijek sam vjerovala da je veliki, opaki svijet mjesto na kojem želim biti. Nisam uzimala pauzu. Odabrala sam studij koji traje tri godine samo kako bih što prije otišla u svijet. Sad kad mi je ostalo još samo 6 mjeseci studentskog života, pitam se zašto sam toliko žurila. Želim daljinski upravljač da stisnem pauzu, barem nakratko. Samo da razmislim i sredim sve u glavi. Molim vas?


Naravno da sam još uvijek uzbuđena jer ću iskusiti svijet. Bojim se samo da neće biti nevjerojatan kao što sam to zamišljala u svojoj glavi. Toliko je problema koje ne možeš izbjeći, ma koliko se trudio. Novac. Vrijeme. Karijera. Mladost. Obitelj.

Sve se ovo vrti u mojoj glavi. Kako ću zaraditi dovoljno da radim sve stvari koje želim dok sam još mlada? Ne želim dvije godine provesti na užasnom poslu koji mrzim samo da bih 6 mjeseci mogla putovati, potrošiti sve novce i vratiti se kući potpuno švorc. Novac pokreće svijet, ali hoću li ga imati dovoljno da se i ja krećem i putujem?

Hoću li imati vremena da napravim sve što želim? Odgovor je – neću. Trenutno sam u periodu kad je sve moguće, ali zapravo nije, zar ne? Ako putujem godinama, neću imati radnog iskustva. Neću poplaćati svoje dugove niti se popeti više na ljestvici karijere unutar posla kojeg želim raditi.

To je još jedna stvar. Karijera. To je riječ. Kao dvadesetogodišnjakinja nemam pojma što želim raditi. I da, čula sam sve koji su mi rekli 'što bude, bit će, pronaći ćeš nešto što ćeš voljeti'. Znam da ovo nije istina. Ne poznajem nijednu odraslu osobu koja do te mjere voli svoj posao. Ako su i voljeli na početku, nekoliko desetljeća rada istog posla sredit će i to.

Uvijek sam željela putovati u dvadesetima. Ali sad u mojoj glavi čujem glas koji kaže ostani i izgradi život ovdje. Mogla bih odraditi tu cijelu stvar s mužem i djecom. Mogla bih se zaposliti u nekoj kompaniji i raditi tako dok s 43 godine ne bih shvatila da imam posao koji je ok. U kojem scenariju ću manje potratiti svoju mladost?

Obitelj je još jedna tema. Voljela bih neko vrijeme provesti s roditeljima kod kuće, ali znam da ću im početi zamjerati jer će maleni gradić u kojem žive početi isisavati život iz mene. A možda bih bila i potpuno sretna kod kuće, na nekom poslu koji nije najbolji, ali ni najgori na svijetu? Trebam li posjetiti svoje rođake i pitati ih sve o njihovim odabirima i izborima? Jesu li donijeli prave odluke i bi li nešto mijenjali da mogu? Samo mi recite što da radim sa svojim životom!

Znam da sve ovo zvuči jako cinično, ali da budem iskrena na mene djeluje terapeutski. Ove mi se misli stalno vrzmaju po glavi, a pokušaj kategoriziranja istih mi pomaže da se osjećam bolje. Također se osjećam kao razmaženo derište. Ne mislim da sam bolja od drugih. Ne mislim da imam pravo na savršen život. Samo se probijam i koprcam kroz sve ovo što se događa i nadam se da se krećem u smjeru toga da se osjećam sretno.

Moj jedini istinski cilj u životu je da se osjećam sretno. Naravno da bi bilo super da budem uspješna, bogata, kreativna, da puno putujem i da me svi vole. Ali dokle god se budim ujutro i mislim 'ovo bi mogao biti još jedan super dan', mislim da ću biti ok. Ne želim savršenstvo, ne želim svaki dan nakon buđenja iskočiti iz kreveta i plesati po sobi. Samo želim priliku da se svaki dan probudim s nadom u bolje sutra. Ono što nikada ne želim osjetiti je beznađe.

I tako ću i nastaviti. Ovo je moja zadnja godina fakulteta i sve da sam se i trudila, nisam se mogla bolje zabaviti. Imam super prijatelje i obitelj. Volim svoju sobu na kampusu (stan u kojem živim s prijateljima, a kojeg plaćaju roditelji=san snova). Fakultet napreduje sjajno i osjećam se super trenutno.

Nakon ove godine počinje stvarni život. Znam da je šašavo što želim pritisnuti pauzu na nekom daljincu, jer da sam prije u životu pritisnula pauzu – ne bih poznavala životna zadovoljstva koja poznajem danas. Život će postati sve bolji i bolji. Bit će i padova, to također znam. Uzbuđena sam zbog svega što me čeka, ali u ovom trenutku želim samo malo više vremena. Pa valjda mi je dozvoljeno da se malo bojim budućnosti, zar ne?

Mogu li stisnuti pauzu, molim vas?
"

izvor: College Times

Još vijesti