Vodič za brucoše

Sjećate li se 'dobrog duha Save'? Pronašli smo LEGENDARNOG stanara ovog doma i provjerili gdje je danas i što radi

MojFaks | Nakon predavanja, 15.06.2021., Autor: Vanessa K.



Izgleda li vam poznato?
Foto: Foto: screenshot via Facebook@Ivan Filipović (Haro) objavljeno uz dozvolu

'Mi smo danas jedni, sutra već drugi, ali taj duh ostaje tamo. Ubuduće, nadam se da će naša djeca doživjeti isti taj duh jer je to nešto čarobno. Uistinu vjerujem da je svatko tko to nije doživio, a studirao je u Zagrebu, zakinut za jedan posebni osjećaj koji traje tako kratko, a toliko je jak...'

Za vrijeme svake nove generacije mnogo ljudi dođe i ode iz Studentskog doma Stjepan Radić Sava, no uvijek bude "onaj jedan" ili "ona jedna" koji/a se po nečemu istakne. Bilo po komunikaciji s drugima, briljantnom znanju, osjećaju za dobru zabavu ili svemu tome zajedno, u jednome paketu.


U "predkoronaškoj" generaciji na Savi stanovao je jedan takav student o čijoj smo energiji već pisali. Ivan Filipović, takozvani Haro, bio je jedan od najpoznatijih upravo zbog svog karaktera, komunikativnosti, gitari koju nije ispuštao iz ruke i genijalnoj pozitivnoj energiji kojom je zračio. Par godina nakon, odlučili smo provjeriti gdje se sada nalazi "dobri duh Save" za kojim je plakao cijeli dom, jednom kad je došlo vrijeme da iz njega iseli. Pronašli ga u Andrijaševcima, malom mjestu pokraj Vinkovaca.


Vratio se u rodni kraj nakon studija, sada je nastavnik u školi


O dobrom duhu Save pisali smo već u par navrata, jer je svojom karizmom i pozitivnošću brzo osvojio srca svojih sustanara, ali i teta u menzi. Ovaj legendarni stanar doma danas je nastavnik u školi! "Danas sam imao roditeljski sastanak, a sutra idem na izlet s klincima!", javio se Haro. "Trenutno radim u struci, kao profesor geografije pokraj Vinkovaca, mjesto se zove Andrijaševci. Putujem svaki dan na posao. Već mi je treća godina na isteku da sam ovdje", govori nam na početku.


>>>Dobri duh najlegendarnijeg doma uskoro odlazi: Priča o studentu za kojim će plakati cijela Sava<<<<


Ivan Filipović je diplomirao povijest i geografiju na Geografskom odsjeku PMF-a, vratio se u rodni kraj i radi u struci. Kako mu nadimak nije izvedenica iz imena ili prezimena kako se inače nadimci stvaraju, pojasnio nam je odakle mu nadimak Haro. "Haro je nadimak koji sam dobio u nasljeđe od oca. Ima posebnu priču. U osnovnoj smo se školi još kao djeca počeli zvati po nadimcima svojih očeva. I iako je njih više imalo nadimke po očevima, za mene i jednog dečka je jednostavno ostalo, dok su ih drugi nekako izgubili. Inače, očevi su nam još živi, možete si misliti kako nam je problem dok nas je puna kuća, a netko povikne samo nadimak – okrene se više nas od jednom!", kaže kroz smijeh za MojFaks.


Ekipa iz IV. paviljona se i dalje drži, čak smo i kumovi na vjenčanju!


Haro nam je ispričao same početke njegovog društva i cijele energije koja vlada Savom. Sve je krenulo iz 4. paviljona studentskog doma "Stjepan Radić". "Ja sam došao u 4 paviljon na trećoj godini faksa. Uglavnom, od te pa sve do zadnje godine mog boravka tamo, 2017. godine, živio sam s istim ljudima. Mijenjalo se zapravo jako malo soba i cimera, a mi smo svi bili isti iz ekipe i to godinama", prisjeća se. Kad živiš s nekim s kim si si toliko blizak, prirodno je da svo slobodno vrijeme provodiš upravo s tim ljudima.


"To je ono, dođeš s faksa ili s posla i odeš odmah na hodnik, a ne u sobu. Rijetko smo bili u sobi, uvijek smo bili u zajedničkim prostorijama i svi zajedno, bili to hodnici, klupice ili balkoni", spominje nam. Život u domu često spaja nespojive ljude, no, ako imate sreće, upravo bi tamo upoznali i prijatelje za cijeli život. Upitali smo Haru gdje je originalna ekipa iz četvrtog paviljona s kojom je provodio svoje studentske dane.


Ekipa iz 4. paviljona / Foto: I.F. HARO, privatna arhiva, objavljeno uz dopuštenje

"Gdje je originalna ekipa? Znam za njih nekoliko s kojima se još uvijek čujem, a neki od njih su još uvijek na faksu! Znači ja sam bio treća, četvrta ili peta godina dok su neki bili brucoši, druga ili treća, tako da su još uvijek tamo. Jednom od originalne postave četvrtog paviljona sam čak bio nedavno kum na svadbi i s njim se čujem svaki dan! On je trenutno u Petrinji, ali radi u Zagrebu i također u struci kao i ja, on je razredni učitelj. Jedan je završio KIF, on se vratio u Novi Marof isto trenutno radi u struci. Svi uglavnom imamo dobre priče o povratku u rodne krajeve i radu u struci za koju smo se školovali, osim jednog bivšeg cimera koji je sad trenutno na radu u Češkoj, ali znam da je zadovoljan", prepričava nam.



Njegov sadašnji kum Kićo za vrijeme igre s vodenim balonima / Foto: I.F. HARO, privatna arhiva, objavljeno uz dopuštenje


Iako se s vremenom kontakti s određenim ljudima izgube, Haro kaže kako je s originalnom ekipom i dalje u kontaktu. "Imamo tu grupu gdje smo svi zajedno, koja se malo - malo aktivira, čim netko od nas dođe u Zagreb, uvijek se javimo tamo da vidimo tko je tu da ugovorimo druženje ili nešto. U jednom trenutku nas je čak bilo 20-ak u grupi", kaže kroz smijeh.


Haro se prisjetio i svojih najdražih uspomena sa Save. "Znam jednu odmah kao iz topa! Ne znam napamet koja je to godina bila, ali ima uspomena kada smo se organizirali mi neki dečki iz paviljona i kupili ruže i nosili tetama u menzama. Mislim da je to bila jedna od najjačih stvari koje smo napravili za vrijeme boravka na Savi. Podijelili smo oko 60 ruža tetama! Kako nisam ni ja, znam da to nisu ni one zaboravile, jer sam se vratio na Savu kojih godinu dana nakon završetka svog studija, i dođem, i tete me se sjećaju", ponosno prepričava.


Stalo mu je do "ljudskosti", ne samo do obavljanja posla


Ivan Filipović mladi je profesor geografije koji nam kaže kako mu njegov karakter i otvorenost uvelike pomažu u obavljanju njegovog posla, a još ponekad iskoristi priliku kako bi zasvirao. "Što se tiče mog karaktera on je ostao isti i mislim da klinci kojima predajem to i vide kako su vidjeli studenti Save. Nisam neka babaroga na nastavi i nasmijemo se dosta i super mi je. Radim u osnovnoj školi tako da mi je to plus. Mislim da imam taj neki ležerniji, opušteniji pristup prema djeci i oni to jako osjete i cijene. Upravo zbog toga mislim da mi je puno lakše doprijeti do njih, posebno što se tiče nekih 'ljudskih' stvari, ne mora to biti samo vezano uz predmet geografije. Uz to, sudjelujem u predstavama, priredbama na kraju školske godine, sviram i pjevam, tako da sam definitivno uklopio dio sebe u sve što radim", kaže za MojFaks iskreno.


>>>One su naše druge mame: Studenti iznenadili tete iz menze pjesmom i ružama<<<


S obzirom na epidemiološku sliku danas, Haro nam kaže kako je zadnji put na Savi bio prije 2 godine, kada se još moglo ulaziti u dvorište Save bez problema. "Zadnje dvije godine nisam bio jer je bila korona. Mislim da sam zadnje bio 2019. godine", govori nam melankolično i dodaje kako ne vjeruje da je vrijeme tako brzo prošlo.


Četiri godine života u domu bile su jedan veliki party


"Bio sam nedavno u Zagrebu, u veljači zapravo. Mislio sam se naći s ekipom na Savi, no zbog ove korone, kako je Sava zatvorena za sve osim studenata, odlučili smo se pokupiti na Jarun. Imali smo tri gitare, saksofon i tamburicu! Iako smo bili na Jarunu, sjeli smo tamo na klupice, uz plažu, osjećaj je bio isti kao na Savi. Brzo se okupila hrpa ljudi oko nas, kao da nikad nismo otišli. Bilo je dijelom originalna naša Savska ekipa, bilo je naravno i novih ljudi oko nas", prisjeća se Haro svog posljednjeg "savskog" osjećaja te napominje kako ga sjećanja uvijek navedu na taj osjećaj kao da nikada zapravo nije ni otišao.


U prošlom se razgovoru s ovim "dobrim duhom Save" spominjao posljednji veliki tulum kojim bi se obilježilo njegovo iseljenje iz doma. Upitali smo ga je li ovaj plan zbilja i realiziran na što nam je rekao da je cijelo vrijeme boravka u domu, od 2014. do 2017. godine, zapravo bio jedan veliki party. "Moj finalni veliki koji smo najavljivali? Zapravo je bilo jako sjetno. Imao sam puno za čistiti jer sam zamolio nekolicinu prijatelja da ne odjavljuju svoje sobe iz kojih su selili ranije, a ionako su platili sobu do kraja mjeseca, kako bi tamo mogao držati sve svoje stvari ili ako bi mi netko došao u posjet. Stoga je moj zadnji dan zapravo prošao tako da sam imao tri ili četiri sobe za čistiti. Još je i kiša počela padati dok sam se krenuo odjavljivati, pa je sve bilo zapravo melankolično. Nakon ribanja soba, uzeo sam dva kofera pod ruke, ruksak i gitara na ramenima i tako je prošao moj zadnji dan na Savi. Kada smo izlazili iz paviljona, gledao sam u kip Stjepana Radića koji nam je pravio društvo godinama stoga smo se prijatelj i ja odlučili slikati i s njim. Rekao sam mu: 'Pa hajde da se posljednji put slikamo tu' jer smo znali da je jedan dio našeg života službeno gotov. Sve u svemu, bilo je jako sjetno", kazao je za MojFaks.


Haro i njegov prijatelj Kevo posljednji dan na Savi / Foto: I.F. HARO, privatna arhiva, objavljeno uz dopuštenje


No, melankolična energija nije dugo potrajala jer se Haro ubrzo sjetio i nekih budućih, pozitivnih stvari. "Vidio sam nedavno da je trebao biti neki događaj na Savi, okupljanje starih savskih studenata i rekao sam da na to moram ići pod obavezno, ali je otkazano do daljnjeg zbog korone. U glavnom, iskoristiti ću prvu priliku čim ćemo moći da se opet vratimo na Savu, pa da i sjekire padaju, ja dolazim!", kaže nam odlučno.


Haro je bio vrlo popularan među studentima Save kao glazbenik koji nikad nije ispuštao gitaru iz ruke, često je na klupicama svirao sve što bi studenti tražili. Uvečer bi se okupili na takozvanim "krugovima" i pjesma bi se čula dugo u noć, s Harom kao "predvodnikom". Kako nam dalje kaže, svirao je i gitaru i ukulele, a Sava ima i svoje najdraže pjesme. Kako nastavlja, i dalje ponekad sa svojim prijateljima kod kuće zasvira i na gitari i ukuleleu, no to nikad nije u brojnosti kao na krugovima na Savi.



Društva nikad nije nedostajalo! / Foto: I.F. HARO, privatna arhiva, objavljeno uz dopuštenje


Znam koja je naomiljenija pjesma Savskih studenata!


"Znam koja je bila najdraža pjesma studenata na Savi, barem za vrijeme moje generacije", hvali se Haro. "Mislim da kad bi pitali ovo pitanje ljude koji su bili samo pokraj nas, svi bi znali odgovor. Nije bilo teško za uočiti koje pjesme ljudi žele najviše ponavljati, barem dok smo mi svirali! Imali smo zapravo 3 pjesme. Broj tri je 'Rijeka snova' Nene Belana. Na mjestu broj dva je bila 'Piši mi' - Drugi način i neka navijačka koja je malo bila izmijenjena tekstualno u zafrkanciji. Uvjerljivo prva i najbolja pjesma Save bila je 'Karabaja' Zabranjenog pušenja! To je bila pjesma koja je svima već izlazila na uši, a svi bi je neprestano tražili! Svirali smo je čak par puta dnevno. Svaki pit kada bi krenula 'Karabaja', a ti hodaš Savom, samo vidiš kako ljudi zatvaraju prozore ili spuštaju glave", govori nam kroz smijeh.


Dobri duh Save dobio je svoj ukulele na poklon za rođendan / Foto: screenshot via facebook@Ivan Filipović (Haro), objava uz dopuštenje


"Ima tu još dosta toga što smo svirali, ja sam na primjer često volio svirati Balaševića, dobro je prolazila i 'A di si ti' Marijana Bana, sve te pjesme koje su super prolazile na gitari", spominje. Kako je uvijek imao gitaru uz sebe, u jednom periodu je počeo nositi i ukulele, pa smo ga pitali o promjeni instrumenta. "Ukulele sam zapravo dobio na poklon od te ekipe iz IV. paviljona. Dan prije nego što sam slavio rođendan, iznenadili su me ovim darom i ja sam cijeli dan ostao u sobi jer do sada nikada nisam svirao ukulele pa sam htio naučiti. Rekao sam si: 'Sad ću naučiti svirati i na ukulele, pa da me vide!' Prva mi je bila ona klasična, 'Somwhere over the rainbow', a kasnije sam pohvatao sve ostale pjesme jer je slično kao gitara, samo je do promjene akorda", pojašnjava nam.


Ljudi dolaze i odlaze, samo se Sava nikad ne mijenja!


Morali smo Haru upitati što misli kako je studentima danas na Savi, uz sve ove restrikcije i epidemiološke mjere koje su promijenile kako studiranje, tako i društveni život mladih. "Mi smo bili ti koji smo tada bili kraljevi. Imali smo sreće da nismo imali ove restrikcije i zabrane, kao studenti danas. Iako, ja i dalje vjerujem da Sava ima dušu. Na Savu dolaze svakakvi ljudi. Dođemo mi malo otvoreniji, ima zatvorenijih, ima nas svakakvih tipova ljudi. No, kada dođemo na to mjesto, na Savu, mjesto ima neku magiju. Tako da ljudi dolaze i odlaze sa Save, ali Sava ima tu energiju koja je konstantna. Mi to zovemo 'duh Save'. To je nešto što te ispuni i to samo osjetiš, to se ne može objasniti riječima. Mi smo danas jedni, sutra već drugi, ali taj duh ostaje tamo. U buduće, nadam se da će naša djeca doživjeti isti taj duh jer je to nešto čarobno. To je stvarno prelijepo. Uistinu vjerujem da tko to nije doživio, a da je studirao u Zagrebu, je definitivno zakinut za jedan posebni osjećaj koji traje tako kratko, a toliko je jak. Iako se nadam da i oni to imaju sada bez obzira na ove restrikcije i zabrane. Zbilja vjerujem da si današnji studenti pronađu način da dožive ovo o čemu pričam, da se zasigurno druže i uživaju u studentskom životu i savskom duhu kako smo nekad radili i mi", govori za MojFaks.


Uvijek u društvu / Foto: I.F. HARO, privatna arhiva, objavljeno uz dopuštenje


Probudili smo cijelu Savu samo kako bi čestitali prijatelju rođendan i na pola pjesme - pobjegli!


Sada kad je službeno ispisan iz doma, kao i većina njegovih prijatelja, upitali smo ima li neku dogodovštinu koju može podijeliti s nama, a vezana je uz zaštitare iz doma, posebice zbog toga što su često svirali i kada bi pola Save spavavalo. Haro se ubrzo prisjetio jedne situacije koju nam je i prepričao.


"Moj današnji kum Kićo je rođen u veljači i njegova proslava rođendana je zapravo jako blizu Nove godine. Kako on zbilja voli slaviti svoj rođendan, svake si godine ostavi malo vatrometa, jer je poslije ilegalno za kupiti, to jest ne može se nabaviti. I što smo mi odlučili? Nas je deset zapravo odlučilo s gitarama izaći izvan sobe, nismo više htjeli biti zatvoreni unutra, a oko nas je bilo mirno i tiho jer su svi već spavali. Stoga je nas deset, u ponoć, odlučilo izaći van i prirediti mu pjesmu za njegov rođendan. Nije nam dugo trebalo i odlučili smo biti na prostoru između IV. paviljona, preko puta je mislim 11. paviljon i prva menza. To križanje nam je bila točka gdje smo stali i postavili vatromet što smo tiše mogli. Postavili smo vatromet i kako smo ga zapalili, vrlo je brzo krenulo pucati i biti jako glasno, jako svijetlo, generalna galama. Shvatili smo kako je samo pitanje minuta prije nego što će doći zaštitari jer je odjednom bila ogromna buka i bljeskovi usred parkirališta! Uhvatili smo se gitara barem da jednu pjesmu otpjevamo jer smo znali da nemamo puno vremena. I pali se vatromet, pa ide jedna strofa, pa refren i onda bježanje od zaštitara koji su već izašli vidjeti što je to vani i tko je to vani. Pobjegli smo u sobe i zaključali se, gasili svjetla i bili nakratko tihi kako nas zaštitari ne bi uhvatili jer bi zasigurno dobili kazne. Čuli smo ih kako hodaju po hodnicima, ali smo bili 'kao bubice' na tih par minuta i nisu shvatili da smo to bili mi", prisjetio se za MojFaks.

Ivan Filipović Haro bio je duša Save koju će se zasigurno još generacijama spominjati kao legendu koja je tu živjela i obilježila jednu eru ovog doma. Kako je i sam spomenuo, možda Sava zbilja ima poseban duh zbog kojeg se svi melankolično sjećaju svojih "najboljih dana" provedenih upravo u ovom domu, no definitivno je dio "savskog" duha ostao i u njemu.


Za kraj, našalio se kako se nada još jednom razgovoru, ovaj puta za njegovu desetu obljetnicu od dolaska na Savu, ali i poručuje kako se vraća na Savu čim se restrikcije smanje, s posebnim naglaskom na tulum bivših stanara Save. "Pa makar i sjekire padale", ponavlja nam kroz smijeh za kraj.


Ivan FilipovićHaroDobri duh saveGeografijaPovijestPMFukulelegitaresvirkastudentizabavastudentski dom Stjepan Radićčetvrti paviljonprijateljstvostudentsko prijateljstvozaštitaripjesmaNeno BelanZabranjeno PušenjeDr