facebook,
whatsapp
Da podsjetimo, Milijan Brkić plagirao je 70% svog diplomskog rada na temelju kojega je stekao diplomu na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu, koja mu, ni nakon što je otkriveno da je rad plagirao – nije oduzeta.
Više o političkim i birokratskim zavrzlamama zbog kojih je ipak uspio zadržati svoju diplomu pročitajte ovdje, a mi vam dalje donosimo najzanimljivije dijelove Vojkovićevog pisma Karamarku, ali i ostalim političarima zbog kojih se nalazimo u ovoj nezavidnoj i, najblaže rečeno, satiričnoj političkoj situaciji.
"Svi mi koji se nastavničkim poslom bavimo, od nastavnika u osnovnoj, preko nastavnika u srednjoj školi, pa do onih koji su nastavnici na fakultetima i visokim školama poput autora ovog teksta, svi mi naše učenike i studente učimo da je jedan od najvećih krimena – prepisivanje.
Prepisivanje znači kićenje tuđom pameću, tuđim radom, znači dolazak do ocjena i diploma na način koji nije zaslužen, koji nije pošteno odrađen i koji neće dovesti do rezultata u znanju, već samo na papiru.
Prepisivanjem se uništava sve: i trud onoga koji je prvi napisao tekst, i trud studenta koji nije prepisivao, ali i nestaje moral onoga koji je prepisivao. Ruši se usput i rejting nastavnika, ali i ustanove u kojoj radi.
U zapadnim državama prepisivanje se smatra nečim tako ogavnim da studenti sami prijave onoga koji prepisuje. Jasno je zašto: sutra će taj bez znanja inače imati istu diplomu i biti konkurencija onima koji su pošteno radili, a i još kako uza diplomu ne ide znanje – srušit će razinu cijele škole ili fakulteta. A ljudi koji pošteno rade, ne žele da im neradnici i prepisivači sutra kroje sudbinu.
U nas je to, nažalost, prilično drugačije – u mnogih se smatra normalnim prepisati, doći do željene ocjene bez rada i bez truda, ne raditi na znanju, već na formalnoj diplomi. Prepisivanje je upravo jedna od stvari zašto ovoj zemlji ide kako ide (a ne ide) – znanje se ne cijeni, već snalaženje. Snaći se može pojedinac – ali „snalaženje“ na razini nacije dovodi do rezultata kakve upravo Hrvatska pokazuje.
I u toj i takvoj zemlji – predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko za ministra predloži ni manje ni više nego čovjeka koji je prepisao oko 70% svog diplomskog rada. (...)
U normalnoj državi prepisivanje diplomskog bi predstavljalo (čak i bez formalne sudske odluke) kraj političke karijere. U Hrvatskoj to znači da će Brkić postati ministar. (...)
Biti ministar znači ne imati na sebi vrlo ružnu mrlju prepisivanja diplomskog rada, barem u normalnoj zemlji. Ministar je čovjek kojemu narod daje prilično veliko povjerenje, jedan je od šefova izvršne vlasti, član Vlade koja ima iznimno velike ovlasti – i zar želimo na takvom mjestu imati nekoga tko je prepisao diplomski? (...)
Pa već sutra u školama i fakultetima, evo upravo ovaj ili naredni tjedan počinje nastava – nastavnici će objašnjavati kako se pišu eseji, seminari, završni, diplomski, kako se traže izvori, kao se citira, kako izgledaju fusnote, kako endnote, pa za prosječan rad jedno trećinu vremena provedete u slaganju izvora – a onda će se iz klupa učenici i studenti ekipa smijati.
Jer, kako se ne smijati kada čovjek koji je prepisao većinu diplomskog postaje ministar, dobiva plaću od nekih 18.000 kuna, a ja tu tjeram studente da pravilno citiraju da koriste MLA-style, APA-style i koji se već sve stilovi citiranja koriste? Knjige su napisane o tome kako koristiti izvore i bez toga na poštenom fakultetu ne možete diplomirati, ali eto, ministar možete postati i bez toga! (...)
Oni koji pošteno i vrijedno rade u ovakvom društvu, s ovakvim ciljevima i ovakvim „ljestvicama“ gdje s prepisanom diplomom možete postati ministar – odlaze. Nisu samo plaće razlozi zašto mladi i sposobni odlaze, zašto ostajemo bez liječnika, inženjera, projektnih voditelja i niza drugih stručnjaka. Razlog je i to što se njihova pamet i njihovo znanje ne cijeni – jer na mjesta šefova odjela, ravnatelja bolnica, direktora firmi i slično dolaze pogodni i umreženi, a ne sposobni i radišni koji su noćima radili za svoje vrijedne i dragocjene diplome. (...)"
Tekst Gorana Vojkovića u cjelosti pročitajte ovdje.
L.B./izvor: Index.hr
foto: Tumblr
Više o političkim i birokratskim zavrzlamama zbog kojih je ipak uspio zadržati svoju diplomu pročitajte ovdje, a mi vam dalje donosimo najzanimljivije dijelove Vojkovićevog pisma Karamarku, ali i ostalim političarima zbog kojih se nalazimo u ovoj nezavidnoj i, najblaže rečeno, satiričnoj političkoj situaciji.
"Svi mi koji se nastavničkim poslom bavimo, od nastavnika u osnovnoj, preko nastavnika u srednjoj školi, pa do onih koji su nastavnici na fakultetima i visokim školama poput autora ovog teksta, svi mi naše učenike i studente učimo da je jedan od najvećih krimena – prepisivanje.
Prepisivanje znači kićenje tuđom pameću, tuđim radom, znači dolazak do ocjena i diploma na način koji nije zaslužen, koji nije pošteno odrađen i koji neće dovesti do rezultata u znanju, već samo na papiru.
Prepisivanjem se uništava sve: i trud onoga koji je prvi napisao tekst, i trud studenta koji nije prepisivao, ali i nestaje moral onoga koji je prepisivao. Ruši se usput i rejting nastavnika, ali i ustanove u kojoj radi.
U zapadnim državama prepisivanje se smatra nečim tako ogavnim da studenti sami prijave onoga koji prepisuje. Jasno je zašto: sutra će taj bez znanja inače imati istu diplomu i biti konkurencija onima koji su pošteno radili, a i još kako uza diplomu ne ide znanje – srušit će razinu cijele škole ili fakulteta. A ljudi koji pošteno rade, ne žele da im neradnici i prepisivači sutra kroje sudbinu.
U nas je to, nažalost, prilično drugačije – u mnogih se smatra normalnim prepisati, doći do željene ocjene bez rada i bez truda, ne raditi na znanju, već na formalnoj diplomi. Prepisivanje je upravo jedna od stvari zašto ovoj zemlji ide kako ide (a ne ide) – znanje se ne cijeni, već snalaženje. Snaći se može pojedinac – ali „snalaženje“ na razini nacije dovodi do rezultata kakve upravo Hrvatska pokazuje.
I u toj i takvoj zemlji – predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko za ministra predloži ni manje ni više nego čovjeka koji je prepisao oko 70% svog diplomskog rada. (...)
U normalnoj državi prepisivanje diplomskog bi predstavljalo (čak i bez formalne sudske odluke) kraj političke karijere. U Hrvatskoj to znači da će Brkić postati ministar. (...)
Biti ministar znači ne imati na sebi vrlo ružnu mrlju prepisivanja diplomskog rada, barem u normalnoj zemlji. Ministar je čovjek kojemu narod daje prilično veliko povjerenje, jedan je od šefova izvršne vlasti, član Vlade koja ima iznimno velike ovlasti – i zar želimo na takvom mjestu imati nekoga tko je prepisao diplomski? (...)
Pa već sutra u školama i fakultetima, evo upravo ovaj ili naredni tjedan počinje nastava – nastavnici će objašnjavati kako se pišu eseji, seminari, završni, diplomski, kako se traže izvori, kao se citira, kako izgledaju fusnote, kako endnote, pa za prosječan rad jedno trećinu vremena provedete u slaganju izvora – a onda će se iz klupa učenici i studenti ekipa smijati.
Jer, kako se ne smijati kada čovjek koji je prepisao većinu diplomskog postaje ministar, dobiva plaću od nekih 18.000 kuna, a ja tu tjeram studente da pravilno citiraju da koriste MLA-style, APA-style i koji se već sve stilovi citiranja koriste? Knjige su napisane o tome kako koristiti izvore i bez toga na poštenom fakultetu ne možete diplomirati, ali eto, ministar možete postati i bez toga! (...)
Oni koji pošteno i vrijedno rade u ovakvom društvu, s ovakvim ciljevima i ovakvim „ljestvicama“ gdje s prepisanom diplomom možete postati ministar – odlaze. Nisu samo plaće razlozi zašto mladi i sposobni odlaze, zašto ostajemo bez liječnika, inženjera, projektnih voditelja i niza drugih stručnjaka. Razlog je i to što se njihova pamet i njihovo znanje ne cijeni – jer na mjesta šefova odjela, ravnatelja bolnica, direktora firmi i slično dolaze pogodni i umreženi, a ne sposobni i radišni koji su noćima radili za svoje vrijedne i dragocjene diplome. (...)"
Tekst Gorana Vojkovića u cjelosti pročitajte ovdje.
L.B./izvor: Index.hr
foto: Tumblr
