Osim ako ne studirate neurobiologiju ili nuklearnu fiziku šanse su da će vam dokumentacija s faksa ostati ne samo u zapećku vaše sobe, nego i u zapećku svih s kojima ste u poslovnom odnosu. OK, postoji još određen broj disciplina i poslova gdje je diploma nezaobilazan uvjet, no za veliku većinu stvar je totalno irelevantna.
Praktički je dovoljno da ste nešto studirali, da imate više od položena dva ispita, i da baratate nekakvom općem kulturom i spretnošću u komunikaciji. Iskustvo je to britanske blogerice za Telegraph koja priznaje da je pri promjeni poslova i aplikacijama više aposultno nitko ne pita za akademsku recku. Koliko je ispita položila, s kojim ocjenama, u koliko godina i da li na kraju ima diplomu ili ne. Računa se isključivo prethodno radno iskustvo i, naravno, pokazani talent i motivacija.
Studiraju jedno, a rade nešto sasvim drugo
Sve nas to dovodi do dubokog problema odnosa tržišta rada i sveučilišnih programa. Ljudi studiraju jedno, a rade nešto sasvim drugo. Eventualno posjedovanje indeksa poslodavcu služi isključivo kao pokazatelj da kandidat valjda posjeduje osnovne analitičke sposobnosti tj. da nije baš totalni tudum generalno. To je li riječ o indeksu sa sociologije ili šumarstva je bespredmetno.
O tome ponešto znaju ljudi koji su promijenili par radnih mjesta. Što si radio godinu dana kod prethodnog poslodavca je daleko važnije od toga što si radio šest godina akademskog života, a prva tri mjeseca će ostaviti veći utisak nego da imaš i cijeli špil doktorata. K tome, nakon određenog broja godina postaje infantilno pitati što si studirao. To kao da te poznanik u četrdesetima pita kada si izgubio jumf i kako ti je bilo.
Krešimir Dujmović
SVAKA ČAST