facebook,
whatsapp
[Ovo je priča inspirirana stvarnim događajem. Informaciju smo dobili od studentice koja nam je opisala svoje neugodno iskustvo dok je tijekom studentskog posla išla po hranu za užinu u dućan.]
Svanulo je jutro, a Srećka se probudila prije alarma. Zvat ćemo ju Srećka jer joj je taj dan trebao biti sretan. Naime, Srećki je bio rođendan. Što bi moglo pokvariti nečiji rođendan? Suze? Stres? Bolovi? Krv? Činjenica da joj je nekoliko dragih osoba zaboravilo rođendan samo zato što je promijenila postavke na Facebooku pa njezini „prijatelji“ nisu dobili obavijest da joj je rođendan? Kad bi te stvari bile Pokemoni, Srećka bi ih toga dana skupila sve!
Ustala je iz kreveta. Odlučila je da od danas mijenja prehranu i da neće više jesti slatko.
Na. Svoj. Rođendan.
Srećka je vrlo čudna. U njoj nije bilo ni trunke dobre volje ni optimizma. Predosjećala je da će dan biti grozan, a proročanstvo se na kraju i ispunilo. Nakon što ju je majka nazvala na mobitel da joj poželi dobro jutro, čestita joj rođendan i zaželi dobar prvi dan faksa, Srećka se spremila, obula nove kožne čizme, upalila Google karte i zaputila se prema tramvajskoj stanici.
Napomena: čizme su bile od umjetne kože jer Srećka misli na životinje i jer je siromašna. Kako je od danas službeno postala brucošica, nije znala da će idućih pet godina morati kupovati čizme od umjetne kože. I to samo one na kojima piše „SALE“.
Kompliciranje joj je drugo ime
Nakon što se isplakala na putu do tramvajskog okretišta, Srećka je stala i bacila pogled na okolinu. Uočila je tramvaj, što i nije bilo iznenađenje jer su tramvaji česta pojava na tramvajskim okretištima.
„Je li to moj tramvaj?“, zapitala se u sebi. Zapravo, mislila je da se zapitala u sebi, ali je to izrekla glasno. Ljudi su je čudno gledali. Umjesto da provjeri na Google kartama u koji tramvaj treba ući, Srećka je odlučila komplicirati. Srećka uvijek odluči komplicirati.
Nemoj biti kao Srećka.
Ušla je naslijepo u tramvaj i nadala se da je pogodila pravi. Srećom po Srećku, pogodila je tramvaj, ali je opet odlučila komplicirati.
Takav je naprosto Srećkin životni stil…
Bez razloga, izašla je iz tramvaja nakon četiri stanice, iako je bila i više nego svjesna da je u pravom tramvaju. Zašto? Pobogu zašto, draga Srećka? Zašto mučiš samu sebe na vlastiti rođendan? E pa, dragi čitatelju, koje boje će biti kameleon ako stane na zrcalo? Zašto se za vino kaže da je suho, ako je tekućina? Zašto planet Zemlju zovemo Zemlja, ako većinu površine zauzima voda? Na ta pitanja nikada nećemo znati odgovore…
Stopala vs. nerazgažene cipele
Srećka je znala da je na planetu Zemlji, ali ne gdje točno. Naime, Srećku je nazvala teta da joj čestita rođendan. Pa nakon nje druga teta, pa treća. I svaki put joj se poremetila navigacija. Na kraju je opet ušla u isti tramvaj iz kojega je izašla i nastavila pustolovinu. Vožnja tramvajem joj je bila novo iskustvo.
Potajno je promatrala kako drugi putnici poništavaju kartu pa je onda samopouzdano poništila svoju. Odlučila se ponašati kao domaće stanovništvo. Mislila je da će svi vjerovati kako je ovo njezino prirodno stanište. Međutim, Srećki je na čelu pisalo da je egzot.
Izašla je iz tramvaja i krenula u laganu šetnju prema faksu. Upalila je navigaciju. Lagana šetnjica je uskoro postala teška šetnjetina. Naime, njezine nove čizme od uMjEtNe kože su zaratile s njezinim stopalima. Jako je važno da stopala i cipele budu najbolji prijatelji. Zapravo, više od toga. Stopala i cipele trebaju biti ljubavnici, trebaju maziti jedno drugo.
Srećkina stopala i čizme su upravo prolazili kroz bračnu krizu za koju se činilo da će završiti rastavom braka. Ta bračna kriza će ostaviti duboke rane na njihovom odnosu. Ali doslovno! Duboke, zagnojene i krvave rane. U obliku onoga što ljudi nazivaju žuljevima.
Tako je! Srećka je nažuljala. Zapravo, toliko se žurila da stigne na faks, da su žuljevi popucali. Srećka je na stopalima imala otvorene rane. Stigla je na faks taman na vrijeme, odnosno, gotovo dva sata prije prvog predavanja. Jer je krenula tri sata prije.
Kutija za prvu pomoć kao poklon za rođendan
Nije imala pojma tko su njezini novi kolege, ali je odlučila da im neće ispričati svoju avanturu dolaska na faks. Svojim okom sokolovim je uočila dvije cure koje su stajale sa strane. Neko je vrijeme prisluškivala njihov razgovor.
Zvuči li to čudno? Da. Zvuči li to jezivo? Da. Zvuči li uznemirujuće? Da? Čini li se kao da Srećka ima dobre socijalne vještine? HAHAHAHA!
Ne.
Ispričala im je priču o svom putu do faksa. Kolegice su se smijale, mislile su da je Srećka duhovita. Međutim, Srećka je bila ozbiljna, ali to nije spomenula.
Vratila se kući s izranjavanim stopalima. Činilo se kao da je put do faksa prekriven trnjem i krhotinama stakla. Njezina cimerica je otvorila kutiju prve pomoći i previla joj stopala.
Tog dana je započeo njezin put do diplome. Srećka će kasnije shvatiti da je on zaista prekriven trnjem i krhotinama stakla, ali je važno imati nekoga s kutijom prve pomoći tko će ti previti stopala. Sada, nakon pet godina, Srećki je diploma nadohvat ruke, a na stopalima još uvijek ima ožiljke. I još uvijek kupuje neudobne cipele.
Ljepota je bol. Točka.
