facebook,
whatsapp
Uskladiti studiranje sa studentskim radom postalo je sve teže. Novi detaljni osvrt Mreže mladih Hrvatske naziva "Studentski rad i položaj studenata na tržištu rada", pokazuje niz paradoksalnih i apsurdnih pojava kada je o toj temi riječ.
Izneseni podaci su i više nego zabrinjavajući, a osvrt je nastao u sklopu programa "Pronađena generacija: podrška kvalitetnom zapošljavanju mladih u riziku siromaštva i socijalne isključenosti" te je financiran od strane Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Kako stoji u izvješću MMH, podaci izneseni u prezentaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja, pod nazivom "Izrada nacrta zakona o zapošljavanju i radu učenika i studenata u 2016." pokazuje da je 84 517, odnosno, 68,73% redovnih studenata prošle godine radilo na ugovor o djelu, tj., 68,73% ih je "podiglo" barem jedan studentski ugovor.
Postavlja se pitanje, koliko studentski rad utječe na kvalitetu studiranja te koliko zaposleni student ima vremena za svoje akademske obaveze?
Kada se krene u vizualizaciju toga koliko prosječni student u Hrvatskoj zapravo radi, (s prosječnom satnicom od 20 kuna) vidi se da je riječ o 677 sati godišnje. To znači da prosječni studenti koji radi za vrijeme školovanja odradi 17 tjedana u punom radnom opterećenju od 40 sati tjedno. To pak znači da taj prosječni student godišnje više od četiri mjeseca provede u punom radnom opterećenju. Zašto toliko studenata radi u tolikom opsegu? Glavni razlog su troškovi studiranja i nemogućnost mladih osoba da pokriju te troškove bez studentskog rada. Tu treba spomenuti i podatak da je Hrvatska pri dnu ljestvice po stopi osoba koje studiraju, a da im roditelji imaju niže stupnjeve obrazovanja, stoji u izvješću.
Hrvatska među zemljama znatne podzastupljenosti studenata čiji roditelji imaju niske razine obrazovanja te visoke zastupljenosti studenata čiji su roditelji završili visoke razine obrazovanja. Hrvatski se sustav visokog obrazovanja stoga smatra "socijalno isključivim". Teret troškova studiranja uglavnom pada na roditelje. 88% troškova financiraju oni, što znači da je studiranje onima iz obitelji lošijeg socio-ekonomskim statusa znatno otežano te su često prisiljeni
raditi uz studij.
Više od trećine studenata (37%) svoje financijske teškoće ocjenjuju vrlo ozbiljnima ili ozbiljnima, posebno studenti koji rade, stariji studenti, studenti roditelji i studenti javnih veleučilišta i visokih škola...Više vremena od prosjeka na rad troše i studenti čiji roditelji nemaju visoko obrazovanje, koji društveni status svoje obitelji procjenjuju kao nizak te studenti sa završenom strukovnom srednjom školom.
No, tu je još jedan problem, a to su smještajni kapaciteti u hrvatskim studentskim domovima. U studentskim domovima smješteno je 8% studenata koji su se odazvali ovom istraživanju. Time se Hrvatska svrstava u skupinu EUROSTUDENT zemalja s najmanjim udjelom studenata (manjim od 10%) smještenim u studentskim domovima.
Studijski troškovi u prosjeku iznose 2 693 kune po semestru, dok prosječni semestralni životni troškovi iznose gotovo pet puta više tj. 12 724 kune. Ovi podaci jasno pokazuju da u Hrvatskoj studiranje nikako nije besplatno. Studentski domovi, kao verzija subvencioniranog smještaja, imaju kapacitet da udome svega 8% studenata, a 37% svoje financijske poteškoće ocjenjuje ozbiljnima. Trenutni kapaciteti ne odgovaraju realnim potrebama studenata.
U MMH izvješću također stoji da prilikom dobivanja doma glavni kriterij je kriterij izvrsnosti, što samo dodatno doprinosi socijalnoj isključenosti studenata slabijeg socioekonomskog statusa (budući da oni uz studiranje moraju raditi pa to često utječe na njihov uspjeh na fakultetu). Ako znamo da se godišnje dodjeli svega oko 5 400 državnih stipendija onda nam je jasno i da studenti nemaju puno alternativa osim studentskog rada kako bi uopće mogli studirati. Problematično je i što ovisno o uspjehu studiranja (o skupljenim ECTS bodovima) se i povećavaju troškovi studiranja, tako da često nastaje začarani krug gdje zbog opterećenosti radom, rastu troškovi studiranja što povećava opterećenost radom, što povećava troškove studiranja i tako unedogled.
Kroz analizu oglasa tijekom rujna i listopada (160 oglasa) vidljivo je da se studentski rad traži u mnogim područjima, većinom rad u telefonskoj prodaji i korisnička podrška, ali i poslovi poput rada u trgovini ili tajničkih poslova. Sve su to poslovi za koje na tržištu rada postoji značajan broj nezaposlenih osoba koje bi radile te poslove, te možemo reći da prava potreba za studentskim radom iz tog rakursa, zapravo ne postoji. Upravo su takvi poslovi posebno problematični za studente.
Ne samo da se često traži 40 sati tjednog rada već postoje situacije u kojima poslodavci traže studente s iskustvom od minimalno godinu dana rada u tom području. Također, jedan od zahtjeva koji se nerijetko pojavljuje jest da je student/ica na višim godinama studija radi potrebnog znanja (najčešće za studente tehničkih ili ekonomskog fakulteta). Pored toga, neki poslodavci traže isključivo apsolvente jer žele uzeti studenta na puno radno vrijeme.
Dok neki poslovi možda imaju smisla kao praktični rad u struci, drugi su jednostavno iskorištavanje studentskog rada u svrhu smanjivanja troškova za poslodavca poput: rada u kladionici, rada u trgovini, na benzinskoj postaji i drugi poslovi uglavnom iz uslužnih djelatnosti.
Rijetki su studentski poslovi koji bi se mogli gledati kao prostor za učenje svoje struke na radnome mjestu, tj. prostor za izvođenje studentske prakse. Čak i kada to je slučaj, kada traže studenti određene struke, često se očekuje rad u punom radnom opterećenju što narušava kvalitetu studiranja. Sve ovo ukazuje da model studentskog zapošljavanja u Hrvatskoj trenutno ne služi svojoj svrsi, već je izvor mnogih problema te poremećaja na cjelokupnom tržištu rada.
Kao što je već spomenuto, studentski rad se trenutno regulira Pravilnikom, a Nacrt zakona o studentskom radu uskoro ide u javnu raspravu. On bi trebao donijeti pozitivne promjene poput one da će biti propisana minimalna satnica za rad te bi trebao spriječiti iskorištavanje studentskog rada. Trenutno je i problem i u samim ugovorima između studenta i poslodavca, naime poslodavac potpisuje na kraju rada obračun satnice i plaće, ali sve do tog trenutka student nema nikakvo jamstvo da će biti isplaćen onako kako je poslodavac nudio u oglasu.
Zbog toga što još nema zakona o studentskom radu, studenti ne mogu ostvariti sva prava koja ima zaposlenik koji je u radnom odnosu te samim time imajući nižu razinu prava. U tako neuređenom sustavu, poslodavci imaju puno više mehanizama kontrole procesa od studenata te su nerijetki primjeri eksploatacije studenata i njihovog rada.
Zbog nedorečenosti trenutnog Pravilnika neke od negativnih praksi su: iskorištavanje (sindikalno) neorganizirane i lako zamjenjive studentske radne snage, stalno zaposlene radnike otpušta se kao tehnološki višak zbog niskih troškova koje studentski rad ima po poslodavca (ruši se cijena rada, a uvjeti rada se, zbog nepostojanja pravne zaštite studenata radnika, drastično srozavaju), korištenje instituta studentskog ugovora kako bi se zapošljavali studenti (i ne studenti) na puno radno vrijeme, studentima većinski nije adekvatno plaćen rad nedjeljom/praznikom/nodu i prekovremeno, neadekvatni uvjete rada, nemogućnost korištenja instituta bolovanja.
...Posao obavljen, a love nema? Evo kako postupiti ako ti poslodavac ne želi isplatiti plaću preko studentskog ugovora...
Sve navedeno pokazuje zašto je bitan zakon o studentskom radu te na koji način on može pomoći studentima u ostvarivanju njihovih prava i smanjenju eksploatacije studentskog rada. Ono što MMH predlaže kao prvi korak u rješavanju ovog problema jest povećanje sredstava te poboljšavanje sustava stipendiranja i smještaja s naglaskom na socioekonomski status, a ne izvrsnost. Što se tiče smještaja, potrebno je odmah redefinirati kriterije u tom smjeru (uz izgradnju novih smještajnih kapaciteta). Smatraju da treba više ulagati u bolju regulaciju studentskog rada i razvijanje sustava studentske prakse.
Podaci iz izvještaja su vrlo zabrinjavajući i pokazuju koliko se stvari treba riješiti kako bi se poboljšala kvaliteta studentskog života. Osobito studenata koji rade pa zbog tih poslovnih obaveza često moraju zanemarivati one koje bi trebale biti važnije, a to su akademske.
Cijelo izvješće Mreže mladih Hrvatske možete pronaći ovdje.
Ivana Petrić
foto: Facebook@Student servis Varaždin
Izvor: scst.unist.hr
Izneseni podaci su i više nego zabrinjavajući, a osvrt je nastao u sklopu programa "Pronađena generacija: podrška kvalitetnom zapošljavanju mladih u riziku siromaštva i socijalne isključenosti" te je financiran od strane Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Kako stoji u izvješću MMH, podaci izneseni u prezentaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja, pod nazivom "Izrada nacrta zakona o zapošljavanju i radu učenika i studenata u 2016." pokazuje da je 84 517, odnosno, 68,73% redovnih studenata prošle godine radilo na ugovor o djelu, tj., 68,73% ih je "podiglo" barem jedan studentski ugovor.
Postavlja se pitanje, koliko studentski rad utječe na kvalitetu studiranja te koliko zaposleni student ima vremena za svoje akademske obaveze?
Prosječni student više od četiri mjeseca godišnje provede u punom radnom opterećenju, a puno studenata radi nemogućnosti pokrivanja troškova studiranja
Kada se krene u vizualizaciju toga koliko prosječni student u Hrvatskoj zapravo radi, (s prosječnom satnicom od 20 kuna) vidi se da je riječ o 677 sati godišnje. To znači da prosječni studenti koji radi za vrijeme školovanja odradi 17 tjedana u punom radnom opterećenju od 40 sati tjedno. To pak znači da taj prosječni student godišnje više od četiri mjeseca provede u punom radnom opterećenju. Zašto toliko studenata radi u tolikom opsegu? Glavni razlog su troškovi studiranja i nemogućnost mladih osoba da pokriju te troškove bez studentskog rada. Tu treba spomenuti i podatak da je Hrvatska pri dnu ljestvice po stopi osoba koje studiraju, a da im roditelji imaju niže stupnjeve obrazovanja, stoji u izvješću.
Izvor: evarazdin.hr
Hrvatska među zemljama znatne podzastupljenosti studenata čiji roditelji imaju niske razine obrazovanja te visoke zastupljenosti studenata čiji su roditelji završili visoke razine obrazovanja. Hrvatski se sustav visokog obrazovanja stoga smatra "socijalno isključivim". Teret troškova studiranja uglavnom pada na roditelje. 88% troškova financiraju oni, što znači da je studiranje onima iz obitelji lošijeg socio-ekonomskim statusa znatno otežano te su često prisiljeni
raditi uz studij.
...Kod nas se želi ograničiti studentski rad - europske države riješile su to ovako...
Više od trećine studenata (37%) svoje financijske teškoće ocjenjuju vrlo ozbiljnima ili ozbiljnima, posebno studenti koji rade, stariji studenti, studenti roditelji i studenti javnih veleučilišta i visokih škola...Više vremena od prosjeka na rad troše i studenti čiji roditelji nemaju visoko obrazovanje, koji društveni status svoje obitelji procjenjuju kao nizak te studenti sa završenom strukovnom srednjom školom.
Izvor: evarazdin.hr
No, tu je još jedan problem, a to su smještajni kapaciteti u hrvatskim studentskim domovima. U studentskim domovima smješteno je 8% studenata koji su se odazvali ovom istraživanju. Time se Hrvatska svrstava u skupinu EUROSTUDENT zemalja s najmanjim udjelom studenata (manjim od 10%) smještenim u studentskim domovima.
Prosječni životni troškovi po semestru dosežu čak 12 724 kune
Studijski troškovi u prosjeku iznose 2 693 kune po semestru, dok prosječni semestralni životni troškovi iznose gotovo pet puta više tj. 12 724 kune. Ovi podaci jasno pokazuju da u Hrvatskoj studiranje nikako nije besplatno. Studentski domovi, kao verzija subvencioniranog smještaja, imaju kapacitet da udome svega 8% studenata, a 37% svoje financijske poteškoće ocjenjuje ozbiljnima. Trenutni kapaciteti ne odgovaraju realnim potrebama studenata.
...Stiže velika promjena: Izvanredni studenti moći će raditi preko student servisa, ali pod jednim uvjetom!...
U MMH izvješću također stoji da prilikom dobivanja doma glavni kriterij je kriterij izvrsnosti, što samo dodatno doprinosi socijalnoj isključenosti studenata slabijeg socioekonomskog statusa (budući da oni uz studiranje moraju raditi pa to često utječe na njihov uspjeh na fakultetu). Ako znamo da se godišnje dodjeli svega oko 5 400 državnih stipendija onda nam je jasno i da studenti nemaju puno alternativa osim studentskog rada kako bi uopće mogli studirati. Problematično je i što ovisno o uspjehu studiranja (o skupljenim ECTS bodovima) se i povećavaju troškovi studiranja, tako da često nastaje začarani krug gdje zbog opterećenosti radom, rastu troškovi studiranja što povećava opterećenost radom, što povećava troškove studiranja i tako unedogled.
Studentski poslovi ne dopuštaju studentima da pokušaju raditi u struci nego rade poslove koje bi trebali obavljati nezaposleni ljudi
Kroz analizu oglasa tijekom rujna i listopada (160 oglasa) vidljivo je da se studentski rad traži u mnogim područjima, većinom rad u telefonskoj prodaji i korisnička podrška, ali i poslovi poput rada u trgovini ili tajničkih poslova. Sve su to poslovi za koje na tržištu rada postoji značajan broj nezaposlenih osoba koje bi radile te poslove, te možemo reći da prava potreba za studentskim radom iz tog rakursa, zapravo ne postoji. Upravo su takvi poslovi posebno problematični za studente.
...Studenti u panici: \'Prekoračila sam limit od 15000 kuna, a nisam primijetila na vrijeme...\' Evo KAKO IZBJEĆI ovaj scenarij!...
Ne samo da se često traži 40 sati tjednog rada već postoje situacije u kojima poslodavci traže studente s iskustvom od minimalno godinu dana rada u tom području. Također, jedan od zahtjeva koji se nerijetko pojavljuje jest da je student/ica na višim godinama studija radi potrebnog znanja (najčešće za studente tehničkih ili ekonomskog fakulteta). Pored toga, neki poslodavci traže isključivo apsolvente jer žele uzeti studenta na puno radno vrijeme.
Izvor: Shutterstock
Dok neki poslovi možda imaju smisla kao praktični rad u struci, drugi su jednostavno iskorištavanje studentskog rada u svrhu smanjivanja troškova za poslodavca poput: rada u kladionici, rada u trgovini, na benzinskoj postaji i drugi poslovi uglavnom iz uslužnih djelatnosti.
Rijetki su studentski poslovi koji bi se mogli gledati kao prostor za učenje svoje struke na radnome mjestu, tj. prostor za izvođenje studentske prakse. Čak i kada to je slučaj, kada traže studenti određene struke, često se očekuje rad u punom radnom opterećenju što narušava kvalitetu studiranja. Sve ovo ukazuje da model studentskog zapošljavanja u Hrvatskoj trenutno ne služi svojoj svrsi, već je izvor mnogih problema te poremećaja na cjelokupnom tržištu rada.
Zakon o studentskom radu trebao bi donijeti pozitivne promjene
Kao što je već spomenuto, studentski rad se trenutno regulira Pravilnikom, a Nacrt zakona o studentskom radu uskoro ide u javnu raspravu. On bi trebao donijeti pozitivne promjene poput one da će biti propisana minimalna satnica za rad te bi trebao spriječiti iskorištavanje studentskog rada. Trenutno je i problem i u samim ugovorima između studenta i poslodavca, naime poslodavac potpisuje na kraju rada obračun satnice i plaće, ali sve do tog trenutka student nema nikakvo jamstvo da će biti isplaćen onako kako je poslodavac nudio u oglasu.
Foto: arhiva MojFaks
Zbog toga što još nema zakona o studentskom radu, studenti ne mogu ostvariti sva prava koja ima zaposlenik koji je u radnom odnosu te samim time imajući nižu razinu prava. U tako neuređenom sustavu, poslodavci imaju puno više mehanizama kontrole procesa od studenata te su nerijetki primjeri eksploatacije studenata i njihovog rada.
Zbog nedorečenosti trenutnog Pravilnika neke od negativnih praksi su: iskorištavanje (sindikalno) neorganizirane i lako zamjenjive studentske radne snage, stalno zaposlene radnike otpušta se kao tehnološki višak zbog niskih troškova koje studentski rad ima po poslodavca (ruši se cijena rada, a uvjeti rada se, zbog nepostojanja pravne zaštite studenata radnika, drastično srozavaju), korištenje instituta studentskog ugovora kako bi se zapošljavali studenti (i ne studenti) na puno radno vrijeme, studentima većinski nije adekvatno plaćen rad nedjeljom/praznikom/nodu i prekovremeno, neadekvatni uvjete rada, nemogućnost korištenja instituta bolovanja.
...Top tema za studente: Kolika će biti minimalna satnica i ostale stvari koje donosi Zakon o studentskom radu...
...Posao obavljen, a love nema? Evo kako postupiti ako ti poslodavac ne želi isplatiti plaću preko studentskog ugovora...
Sve navedeno pokazuje zašto je bitan zakon o studentskom radu te na koji način on može pomoći studentima u ostvarivanju njihovih prava i smanjenju eksploatacije studentskog rada. Ono što MMH predlaže kao prvi korak u rješavanju ovog problema jest povećanje sredstava te poboljšavanje sustava stipendiranja i smještaja s naglaskom na socioekonomski status, a ne izvrsnost. Što se tiče smještaja, potrebno je odmah redefinirati kriterije u tom smjeru (uz izgradnju novih smještajnih kapaciteta). Smatraju da treba više ulagati u bolju regulaciju studentskog rada i razvijanje sustava studentske prakse.
Izvor: sczg.unizg.hr
Podaci iz izvještaja su vrlo zabrinjavajući i pokazuju koliko se stvari treba riješiti kako bi se poboljšala kvaliteta studentskog života. Osobito studenata koji rade pa zbog tih poslovnih obaveza često moraju zanemarivati one koje bi trebale biti važnije, a to su akademske.
Cijelo izvješće Mreže mladih Hrvatske možete pronaći ovdje.
Ivana Petrić
foto: Facebook@Student servis Varaždin
