V.K. u Nakon predavanja

Potresna ispovijest hrabre, mlade djevojke godinu dana nakon razornog potresa: 'Vratila sam se jača nego prije...'

Prošlo je godinu dana otkad je prvi razorni potres pogodio Hrvatsku. Jedna se hrabra djevojka prisjetila traumatičnog iskustva koje je proživjela toga dana, iz ureda broj 24.

29. prosinca 2021 15:32
Gabriela Cindrić

Gabriela Cindrić Foto: MojFaks

Jučer i danas obilježava se godišnjica razornog potresa koji je pogodio centralnu Hrvatsku. Podsjetimo, provi petrinjski potres, magnitude 5,0 prema Richteru probudio je 28. prosinca 2020. godine stanovnike Petrinje i cijele centralne Hrvatske. No, dan nakon, 29. prosinca, Petrinju je pogodio još razorniji potres, s magnitudom od 6,2 po Richteru koji je odnio živote, mnoge ozlijedio, a Hrvatska se od toga nije oporavila niti godinu dana nakon ovog događaja.


>>>Bogaćenje na potresu? Studentica gađa 'u sridu': 'Za svaku donaciju banka mi je uzela 2,5 kune – zašto se toga ne odreknu?'<<<


Cijela je Hrvatska ustala na noge i danima se radilo na otklanjanju i raščišćavanju ruševina, a u trenucima nakon potresa Hitne su službe radile na izvlačenju ljudi i spašavanju života. Svi smo pozorno pratili vijesti danima, slušali napreduju li hitne službe, vojska, vatrogasci, Crveni križ… Točno godinu dana je prošlo od potresa, mnoge kuće i domovi i dalje su samo ruševine, ljudi žive u privremenim kontejnerima, a svatko i dalje nosi tmurna sjećanja na ta jutra.


Ured broj 24


Jedna djevojka iz Petrinje, Gabriela Cindrić, bila jedna od ozlijeđenih, no srećom spašenih života. Ona je svoje traumatično iskustvo iz tih dana hrabro podijelila na svojim društvenim mrežama, a mi ga prenosimo u cijelosti.  


>>>Student iz Petrinje zahvalio se kolegama na pomoći i poručio: 'Molimo vas da ne dolazite u neorganiziranim i spontanim skupinama ovdje…'<<<


"Da, danas je 29.12., prošla je godina dana od razornog petrinjskog potresa, a kao da je bio jučer, steže me u prsima, osjećam strah i nelagodu. Tog dana došla sam na posao u zgradu koja je već bila oštećena sa strahom, ali bez razmišljanja.. da sam i ja bila pametnija.. čistimo ured broj 24 od prašine i oštećenja nastala 28.12. kako bi uopće mogli početi raditi, šef izlazi po kavu, ja za njim zapaliti cigaretu, do poziva dobavljača, vraćam se u ured, 12:19 je.. POTRES, sjećam se svog vriska.


"Vrištim gdje sam, oni me ne čuju…"


Pred već zatvorena vrata ureda pada dio stropa i ne mogu izaći van, potičem stolicu u nadi da ću se stići sakriti ispod stola i odjednom budim se zatrpana ispod ruševine, cijeli strop na meni, baš na meni, ne mogu se pomaknuti, vrištim, ali nema nikoga, u mislima, SVI su me ostavili. Pokušavala sam se izvući u nadi da je na meni samo dio kakav je pao pred vrata i da će se netko brzo vratiti po mene, pomoć mi. Ništa...muk, mrak, panika, vruće mi je, klaustrofobična sam.. govorim sama sebi.. dobro je, brzo će netko, smiri se, izdrži još malo, ne smiješ se predati i ostaviti svoju obitelj, molim dragog Boga da mi pomogne. Ponovno podrhtavanje, isti strah. Čujem zvukove na hodniku, čini mi se muški glas, za mene spas, vrištim, vrištim gdje sam, oni me ne čuju i nakon nekog vremena odlaze.


Foto: G.C., privatna arhiva, objavljeno uz dozvolu


>>>Zdravlje mladih uzdrmano potresima i pandemijom... Studenti HKS-a poručuju: 'Ako nisi dobro, nemoj lagati da je sve OK'<<<


"Vidiš da te još traže, nisu odustali…"


Strah raste, osjećam težinu na svome tijelu, pritisak na prsima i hvatam zrak. Cijelo to vrijeme zvoni mi mobitel koji mi je na trbuhu, guram ga do desne ruke kako bi se nekom javila, bilo kome i rekla gdje sam, pada mi ispod desne ruke i više ne mogu do njega. Pokušavam se javiti laktom, ali imam debelu vestu na sebi i jednostavno ne ide. Žmirim, slušam kako mobitel konstantno zvoni i smirujem se riječima, vidiš da te još traže, nisu odustali.. da je bar netko sa mnom bar na mobitelu. Odjednom potpuna tišina, podrhtavanje. Molim da mi nešto od toga padne na glavu i da ova muka završi.


"Čujem ih… sad su čuli i oni mene"


Više ne mogu izdržati. Koliko još!!? Netko je došao.. čujem glasove, ali ni sama više nisam sigurna. Da.. čujem psa, laje, neprestano laje. Došli su, netko je došao!! Ponovno vrištim, javljam im se. Ne čujem više psa. Strah da me ni ovaj put nitko nije čuo. Još je netko tu, čujem ih kako kopaju, vrištim...sad su čuli i oni mene. Otkopavaju mi lijevu ruku i glavu, zatim tijelo i lijevu nogu, sve uz naknadna podrhtavanja. Jedan od vatrogasaca, Kristijan, drži mi ruke nad glavom i vodi razgovor sa mnom. Desna noga je zapela ispod šute i cigle. Iznad mene nalazi se otprilike desetak ljudi i svi mi pokušavaju pomoći. Nakon dugo vremena izvlače me iz ureda broj 24.


>>>I sama bez krova nad glavom, ostavlja dušu u Sisku: Barbara s Ekonomije od jutra do sutra pomaže žrtvama potresa... Ovo je njena priča<<<


"Sestre me posipaju šljokicama i stavljaju krunu"


Stavljaju me na nosila, daju kisik i odvoze. Da, pomogli su mi sada moji veliki prijatelji HGSS-ovci i vatrogasci iz Novske i do neba sam im zahvalna, što su me izvukli, spasili život i što me nisu ostavili. Dečki i Ivana svaka vam čast. Dolazim u bolnicu Sestara milosrdnice u Zagrebu gdje rade prekrasni ljudi, brinuli su se za mene i dali sve od sebe da iz njihove bolnice izađem u što boljem stanju. Došla je Nova godina, sestre me posipaju šljokicama i stavljaju krunu. Ponoć je, pričam na mobitel i počinju s vatrometom i petardama, za mene tada, katastrofa, plačem i u istoj sekundi dolaze sestre, smiruju me i odbrojavaju sa mnom sekudne do ponoći. Ležim u bolnici puna hematoma i u ranama, a najveći je taj na desnoj nozi, ne osjećam nogu, ne mogu ju pomicati, kao da nije moja.


"Ponovno radim svoje prve korake"


Uz mene su cijelo vrijeme uz obitelj, ne samo kolege s posla, nego prijatelji, na video pozivu i porukama kroz cijeli dan. Sa mnom u bolnici rade fizioterapeuti, uče me kontrolirati nogu i sa mnom su dok ponovno radim svoje prve korake. Tu su i roditelji koji su me bodrili cijelo vrijeme, pamtim njihov strah u očima, a u isto vrijeme toliko sreće, izgurali smo to zajedno, hvala vam. Nakon rehabilitacije u Stubičkim toplicama, gdje sam provela 3 tjedna, duga 3 tjedna, nisam mogla zagrliti roditelje, sestre, zaručnika nego ih vidjeti kroz prozor, napokon se vraćam u svoju Petrinju, doma. Sad napokon mogu zagrliti svoje najmilije i biti s njima. Hvala mom Kristijanu što je tada večernje bolove izdržao sa mnom i što ni on 29.12. nije odustao od mene.


>>>Nikad kraja OVOJ godini? Snažan potres osjetio se diljem Hrvatske: 'Mislim da ovo ima veze sa zatvaranjem birtija'<<<


Drugi rođendan


Nakon otprilike pola godine uspjevam hodati bez štaka, ali i dalje ne osjećam nogu. Sa mnom je vježbala Ivana, tada moja fizioterapeutkinja, sada moja prijateljica i veliko joj hvala. Sada je prošla godina dana, s ostalim ozljedama koje su me zabilježile za cijeli život naučila sam se nositi i živjeti s njima, sretna sam što sad normalno hodam i što sam nažalost na ovaj način saznala tko su mi pravi prijatelji. Bog svakom da križ kojeg možeš podnijeti, ovo je očito bio moj, dao mi je i drugi rođendan i sada sam se vratila samo još jača".