Imam ADHD i redovno studiram: „Nisam glupa, to je dio mene!”

Iako je najčešće dijagnosticiran u ranoj dobi, poremećaj koncentracije nije nešto što utječe isključivo na djecu ili što je uočljivo samo tijekom ranije dobi. Neka od glavnih obilježja ADHD-a su poteškoće s koncentracijom, problemi s pamćenjem, impulzivnost i osjećaj nemira ili tjeskobe.

S obzirom na sve gore spomenuto teško se ne zapitati kako tijekom studija funkcioniraju osobe s poremećajem koncentracije i kako isti utječe na njihovu organizaciju, zbog čega smo o tome odlučili razgovarati sa studenticom kojoj je dijagnosticiran poremećaj koncentracije.

„Imala sam osjećaj da mi ne ide u životu i da nisam na istoj razini kao moji vršnjaci.”

Kada si primijetila da se ne funkcioniraš na isti način kao drugi?

Od najranije dobi sam shvatila da imam problema s učenjem. Kad si dijete, škola je veliki dio tvojih obveza pa sam dosta brzo to primijetila. Nije da nisam razumjela gradivo ili da nisam voljela učit samo sam imala problema s praćenjem nastave i zadržavanjem koncentracije. U svemu tome mi je puno pomogla mama koja je sa mnom učila i prolazila gradivo, da nije bilo nje ne znam kako bi to sve „izgurala”. Imala sam osjećaj da mi ne ide u životu i da nisam na istoj razini kao moji vršnjaci.

Na koji način se tvoj poremećaj koncentracije odražava na tvoju svakodnevicu?

Utjecao je na puno aspekata mog života. Nije da samo nisam mogla učiti na isti način kao drugi, već sam imala problema i s organizacijom, prioritiziranjem, kratkoročnim pamćenjem i obavljanjem obveza. Jednostavno sam imala osjećaj da mi ne ide u životu i da nisam na istoj razini kao moji vršnjaci. Imala sam osjećaj da učim više nego drugi, a da se to nikad ne vidi na mojim rezultatima. Sada znam da nije tako, nego sam jednostavno imala krivi pristup učenju. Bila sam jako neorganizirana, a nisam znala zašto. To mi je utjecalo na samopouzdanje te sam kroz neki period postala jako tjeskobna. Zbog svega toga sam, negdje pred kraj srednje škole potražila stručnu pomoć i tada sam dobila dijagnozu.

Jesi li otvorena s okolinom po pitanju svoje dijagnoze?

Ne smatram da je to nešto što me u potpunosti definira, ali je velik dio moje osobnosti, zbog čega sam dosta otvorena sa svojim bližnjima u vezi toga i oni znaju za dijagnozu. Volim da su upućeni u situaciju jer neka nesvjesna ponašanja vezana uz ovaj poremećaj bi mogla biti percipirana kao bezobrazna, (upadanje u razgovor, dugo neodgovaranje na poruke, poteškoće u praćenju razgovora…) pa jednostavno želim da budu svjesni da ne radim to namjerno. S ostalima nisam više toliko iskrena jer sam imala dosta loših iskustava, npr. jedna osoba mi je rekla da je taj poremećaj izmišljotina i da se samo malo više moram potruditi, tako da sam tu postala puno opreznija.

„Prije dijagnoze sam se znala povlačiti u sebe.”

Rekla si da si se nakon dobivanja službene dijagnoze osjećala bolje i lakše, možeš li objasniti zašto?

Prije dijagnoze sam se znala povlačiti u sebe jer sam se osjećala kronično preopterećeno i počela sam izbjegavati društvene situacije jer mi je sve to bilo jako stresno. Mislila sam da ću si tako olakšati, ali nije bilo tako. Službena dijagnoza mi je puno pomogla, osjetila sam instantno olakšanje. Prije nje sam znala da se mučim s puno stvari, ali nisam ih mogla verbalizirati. Sada znam što je to i zašto je to tako. Sada znam da nisam glupa nego mi je to organski, dio je mene i takva sam se rodila. Odmah mi je laknulo jer sam dobila službenu potvrdu i nisam više mislila da sam lijena ili nesposobna.

Napomenula si da pristupaš učenju drugačije od svojih kolega, kako izgleda tvoj proces učenja?

Često radim svoje skripte i tu jako pazim da mi je redoslijed riječi lako pamtljiv. Također si uvijek povećam font, podebljam bitne riječi i stavim veće razmake između rečenica jer mi se jako teško skoncentrirati ako mi je sve to nekako zbijeno jedno na druge. Soba mi je puna nalijepljenih papirića na kojima sam si zapisala najbitnije pojmove, a stol mi je uvijek pun skripti i literature.

Koji je tvoj stav o trenutnom trendu romantizacije mentalnih poremećaja u filmu i na društvenim mrežama?

Mislim da je bitno pokrenuti razgovor o mentalnim poremećajima, ali i da su takvi prikazi dosta naštetili percepciji mentalnih poremećaja u društvu. Zbog istih se pojedinci nekad i samodijagnosticiraju, što se ne bi trebalo raditi. Svi imamo neke karakteristike poremećaja, ali to ne znači da se sami trebamo dijagnosticirati. U drugu ruku, to je doprinijelo i normaliziranju razgovora o mentalnom zdravlju, tako da sve to ima svoje pozitivne i negativne strane.

Što bi savjetovala studentima koji imaju problema s mentalnim zdravljem, a ne znaju od kud krenuti s rješavanjem tih poteškoća?

Svima koji se doista muče s tim predlažem da potraže stručnu pomoć jer uvelike pomaže. Meni je to promijenilo život. U redu je potražiti pomoć, svi smo drugačiji i funkcioniramo na različite načine, to nije nešto čega bi se trebali sramiti. Istražite malo opcije i nađite nešto za što mislite da će vam najviše odgovarati. Mukotrpan je to i dug process, ali definitivno vrijedan toga svega.

Iako dolazi do procesa normalizacije razgovora o mentalnom zdravlju, taj razgovor bi trebao biti češće pokrenut kako bi se zaustavila negativna percepcija društva prema mentalnim oboljenjima i poremećajima.