facebook,
whatsapp
Sustav obrazovanja u cijelosti se našao pred velikim promjenama, stoga se svi pitamo kakav je dugoročni učinak Covida-19 na rezultate obrazovanja?, piše politologinja Polović u članku za Geopolitika.news.
Naime, početkom rujna počinje školska godina, a nešto poslije u prvom tjednu listopada započet će i akademska. Učenici i studenti u normalnim okolnostima okupirali bi zgrade škola i fakulteta, sjeli u klupe i slušali predavanja svojih učitelja, nastavnika i profesora. Međutim, kako se uz orkestriranu medijsku kampanju, politički (manje zdravstveni) kontekst koronakrize pojačava, za očekivati je da će učenici i studenti tek nakratko boraviti u učionicama, a nakon toga, moguće, već od 1. studenog nastava će se nastaviti online.
Više od 100 zemalja zatvorilo sveučilišta...
Kako smatra Polović, pandemija Covida-19 u srži je "nezabilježenog socijalnog inženjeringa", unutar kojega je započet najveći, ujedno i neviđeno brz eksperiment učenja na daljinu (online) u ljudskoj povijesti. "Nova normalnost" gurnula je učenike, studente i nastavnike u digitalno doba, bez obzira na njihov interes, vještine ili razinu obrazovanja, stoga je veliko pitanje hoće li današnji osnovnoškolci, srednjoškolci ili studenti postati izgubljena generacija čije će živote trajno odrediti globalne pandemije?
Mijenja se uloga profesora
Trendovi prema online nastavi postojali su i prije pandemije. Još od početka 2000-ih neviđen broj internetskih tečajeva, pa i ubrzanih online diploma, postali su dio uobičajene ponude mnogih vrhunskih sveučilišta. U nastavnom procesu najvažnija je komunikacija između predavača i studenata, međutim, u skladu s promjenama koje u obrazovanje unosi korištenje suvremenih tehnologija, fokus je postupno pomaknut s nastavnika, kao središnje figure u nastavnom procesu, na učenika/studenta.
Digitalizacija nastavnog procesa postupno transformira i rad, a time mnoge profesije bivaju redefinirane ili čak prestaju postojati. Napokon, digitalizacija je počela utjecati i na ulogu učitelja i transformirati proces obrazovanja i prije pandemije budući da su digitalne vještine postale integralni zahtjev nastavničkog posla.
"Digitalni domoroci"
Političke su elite posvuda pozdravile nove nastavne metode naglašavajući da je riječ o najnovijoj generaciji učenika i studenata koji su "digitalni domoroci" (digital natives), dakle oni su prva generacija kojoj je uporaba pametnih telefona i društvenih medija uobičajena i dio kulture u kojoj su odrasli. Vizija budućnosti obrazovanja koja bi trebala biti aplicirana do 2030. opisuje svijet u kojem su učenje, rad i obiteljski život duboko integrirani. Mladi uče iz digitalnog globalnog kurikuluma (što znači da se nepotrebno žestimo oko nacionalne kurikularne reforme budući da je nepotrebna i da neće zaživjeti) koji se temelji na "stvarnim problemima koje je potrebno riješiti".
Logičan potez, ali koji su rizici?
Sve duljim korištenjem interneta osobe se socijalno izoliraju, tjelesno i mentalno iscrpljuju, što se naravno odražava na obiteljskom, socijalnom, školskom ili radnom funkcioniranju, a na kraju može rezultirati potpunom psihičkom dekompenzacijom, piše na stranicama jednog od županijskih Zavoda za javno zdravstvo (dijela HZJZ), dakle institucije koja je zatvorila škole i propisala online nastavu kao obveznu, navodi Polović.
Nemaju svi pristup internetu niti tehnologiju koja je potrebna za pohađanje online predavanja
Hrvatska spada u razvijene zemlje pa je kod nas imperativ posjedovati bar "pametni" telefon, stoga relevantnim institucijama nije palo napamet istražiti posjeduju li učenici i studenti odgovarajuću tehnologiju za praćenje e-nastave. Sramota je ne posjedovati televizor, tablet ili kompjutor, stoga su se brojne obitelji snalazile kako su znale i mogle, piše dalje ova politologinja.
Naime, brojni studenti bez pouzdanog pristupa internetu i/ili bez tehnologije "bore" se za sudjelovanje u digitalnom učenju. Ovaj digitalni jaz primjećuje se unutar svih zemalja i između skupina država – razvijenih i nerazvijenih. Primjerice, dok 95% učenika u Švicarskoj, Norveškoj i Austriji ima računalo koje koristi za svoje školske obveze, prema podacima OECD-a u Indoneziji to posjeduje samo 34% školske populacije.
U nekim drugim zemljama u razvoju, situacija je bitno gora, stoga vrijedi spomenuti da su na Filipinima škole i fakulteti većinom zatvoreni, te da se u zemlji sa 100 milijuna stanovnika, mladi uopće ne školuju. U travnju 2020. UN je izvijestio da polovica učenika koji trenutno nisu u školi nema radno računalo. Mnogi nemaju internetsku vezu, uvjete ili vlastitu motivaciju da se drže rutine, a roditelji ili ne žele ili jednostavno ne mogu pomoći. Iako se digitalna rješenja mogu koristiti za učenje, nisu prikladna za pedagogiju i zasigurno ne mogu zamijeniti prisustvo stvarnog učitelja i strukturirano školsko / fakultetsko okruženje.
Prelazak na mrežno obrazovanje, nadalje, uzrokovao je kod mnogih duboki osjećaj gubitka budući da je struktura života i uobičajenog dana potpuno nestala. Brojni mladi ljudi, potpuno neprirodno sada vrijeme provode zatvoreni u svoje domove, dijeleći prostor i vrijeme za računalom s roditeljima, braćom i sestrama (često i kućni ljubimci skaču oko njih). Kad se ova "poslovna" situacija spoji s drugim brojnim stresnim koje su proizvod života u izolaciji, jasno je da će sve to ostaviti ozbiljne (čak i trajne) posljedice na mlade. Jedna od najočitijih je – odgađanje njihovog kognitivnog, emocionalnog i društvenog razvoja. Za one u najkritičnijim razdobljima adolescencije to čak može povećati rizik od mentalnih bolesti. Globalno se očekuje da će lockdown proširiti postojeće nejednakosti širom svijeta, a posljedice će biti vidljive još desetljećima.
Članak u cijelosti možete pročitati ovdje.
A.Z.
izvor: Geopolitka.news
foto:Shutterstock By DisobeyArt
